Postoje priče koje ne traže savjet ni “pozitivu”. Traže prostor. Da se izgovore naglas, bez uljepšavanja. U serijalu razgovora Bez pardona s Idom Lana Klingor Mihić podijelila je iskustvo koje mnoge žene prepoznaju – iako ga rijetko tko kaže ravno u kameru: kako izgleda trenutak kad postaneš majka, a iznutra se osjećaš potpuno sama.
“Ja sam ušla u taj svoj mali iznajmljeni stan. Moja mama je bila doma i trudila se da sve izgleda kao da je sve okej, a svi smo znali da nije sve OK. Nisam ju htjela pustiti iz ruke, ali sam se strašno bojala. Uopće nisam ni znala kako do izdržim. I počela sam plakati kao kišna godina, ali se to plakanje nastavilo danima i nikada u životu neću zaboraviti tu svoju kao prvu šetnju moraš izaći s djetetom. Kao šetat s kolicima ne znam. Ja izađem na tu Horvaćansku. I sad hladno mi je guram ta kolica i gledam to svoje dijete i nemam kog podijeliti i reći ajme gle kako je slatka ili ajme gle kako je rumena u obrazu. Ja sam u tom trenutku razmišljala da li da ja sad gurnem ta kolica i negdje pobjegnem i da ju ostavim ili da se bacim pod tramvaj šta je bolja opcija kao. I onda sam se vratila u stan i tako sam uletjela u taj mamin zagrljaj kao da imam osam godina i da trebam da me zaštiti i da mi kaže da će sve biti okej. Ja danas da se mogu vratiti, ja bi toj Lani rekla ono stara, sve će biti u redu.”, ispričala je Lana Klingor Mihić sobno svjedočanstvo teških misli nakon poroda.
Ova ispovijest nije tu da šokira. Nego da normalizira ono što se često gura pod tepih: postporođajna tuga, tjeskoba, usamljenost i misli koje te prestraše.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Postporođajna depresija
Postporođajna depresija nije slabost ni nezahvalnost nakon rođenja djeteta. To je stvarno, često i lječivo stanje koje se može pojaviti u tjednima nakon poroda (ponekad i kasnije, do godinu dana). Za razliku od “baby bluesa” koji je kratkotrajan i obično prolazi, postporođajna depresija traje dulje i može se produbljivati, uz tugu, prazninu, osjećaj krivnje, ali i izraženu tjeskobu i nemir.
Njezina najteža zamka je usamljenost u vlastitoj glavi: osoba može funkcionirati izvana, a iznutra se osjećati kao da ne postoji oslonac. Česti su znakovi gubitak interesa, teškoće sa spavanjem (i kad postoji prilika), plačljivost, razdražljivost, osjećaj da “ne mogu”, da “nisam dobra”, te strah od vlastitih misli.
U težim oblicima mogu se javiti i misli o bijegu ili samoozljeđivanju i to je signal da pomoć treba potražiti odmah, bez čekanja.
Pomoć postoji
Važno je znati: pomoć postoji i oporavak je moguć. Prvi korak može biti razgovor s liječnikom/psihologom, podrška obitelji ili stručna pomoć (savjetovanje/psihoterapija, a po potrebi i terapija). Ne moraš imati dokaz da ti je teško, dovoljno je da ti je teško.
Ako se u ovome prepoznaješ ili brineš za nekoga: u hitnim situacijama nazovi 112. U Zagrebu, KBC Zagreb – Centar za krizna stanja i prevenciju suicida dostupan je 0–24 na 01 2376 335. Za roditeljsku podršku i razgovor može pomoći i Hrabri telefon za mame i tate 0800 0800.
Foto: Instagram, Freepik
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Žene, hormoni i tišina: zašto o mentalnom zdravlju žena trebamo govoriti više, a šutjeti manje?