Vrijeme je da pomoć krenemo tražiti na pravom mjestu.
Kad nas boli zub idemo kod zubara. Kad nas muče neki unutarnji nemiri, odnosi, borimo se sa stresom, osjećamo anksioznost koja nas koči, uskraćuje nam „život punim plućima“, teško nam je, … rijetko kad i malo tko će potražiti stručnjaka za to, psihologa/psihoterapeuta..
Zašto je vrijeme da vlastitim mentalnim poteškoćama počnemo ozbiljnije pristupati tražeći pomoć na pravom mjestu otkrit će nam psihologinja Dajana iz osječkog psihološkog centra za savjetovanje i istraživanje Norvel.
Dajana, možeš nam se ukratko predstaviti: tko su najčešće tvoji klijenti, kako ti se jave i zatraže pomoć. Čime se u zadnje dvije godine baviš (kojim temama i problematikama)?
Po struci sam psihologinja i usmjerena sam u radu na savjetodavnu i kliničku psihologiju. Poslijediplomsko usavršavanje sam započela iz kognitivno – bihevioralnih terapija i psihodijagnostike, što me s vremenom dovelo do dodatnih specifičnih znanstveno dokazanih edukacija i terapija. Prije 6 godina sam pokrenula Psihološki centar za savjetovanje i istraživanje Norvel koji je objedinio psihološku dijagnostiku, psihoterapiju, istraživanje i tretmanski rad u Osijeku. Zadnje dvije godine radim najviše na problemima različitih anksioznih poremećaja i depresije i problemima usko vezanim za ta područja (npr. perfekcionizam, nisko samopouzdanje, burnout, neasertivnost…), te problemima partnerskih odnosa. Pojedinci koji se odlučuju za rad sa mnom detaljno mogu pročitati smjernice na službenoj stranici i napraviti uvodne pripreme za rad. Sve više je potrebe za stručnjacima iz domene mentalnog zdravlja, pojedinci više žele individualni rad, tako da su nažalost liste čekanja duge.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
U zadnje vrijeme govori se jako puno o anksioznosti. Možeš li nam reći što je anksioznost, kako prepoznati neke od znakova i što učiniti ako ih primijetimo kod sebe ili kod drugih?
Anksioznost je pojam za niz simptoma koje možemo osjećati unutar tijela i uma kad se pojave osjećaji poput straha, tjeskobe, nesigurnosti. Ukazuje na pretpostavku moguće opasnosti u budućnosti, ne samu opasnost. Znači, sasvim normalna i zdrava reakcija u novim i zabrinjavajućim situacijama. U pravilu služi da bi nas pokrenula i zaštitila, aktivirala tijelo za akciju, te da bi prilagodila naše ponašanje okruženju i našem životnom sustavu vrijednosti. Umjerena anksioznost i strah koji ju prati, su jako korisni za nas i pozitivno utječu na našu koncentraciju, pažnju, razinu energije i pomažu nam da se uspješno nosimo sa stresnim situacijama i da se posvetimo aktivnostima koje nam dugoročno čine dobro.
E sad, problem je što način razmišljanja određuje što će se događati s anksioznosti u tijelu. Nije isto ako npr. odlučim naučiti voziti auto i više vjerujem da je to optimalan rizik, da su male šanse da se nešto loše dogodi i da imam sposobnost da se nosim s tom situacijom; ili ako pomislim da je vožnja opasna, da su moje sposobnosti loše i da ja to ne mogu i nikad neću svladati. U prvoj situaciji se razina anksioznosti nakon ponavljanja vožnje jednostavno smanji sama od sebe, no u drugoj situaciji anksioznost se održava na svaku pomisao da moramo voziti, ili dok vozimo, jer su sad tu i emocije nesigurnosti i ranjivosti.
Kao što vidimo iz primjera s autom, prekomjerno negativno analiziranje budućih događaja, kreiranje katastrofičnih scenarija, održavanje iracionalnih strahova može umanjiti našu sposobnost planiranja i uspješnog procjenjivanja. Sve to dovodi do značajnog stresa koji nas ometa da uspješno odradimo zadatak, te moguć razvoj anksioznih smetnji i poremećaja koje karakterizira pretjerani i uporni osjećaj strepnje, brige i napetosti u svakodnevnim situacijama koje nisu zapravo opasne i koje većini ljudi ne predstavljaju problem. Odnosno, dovodi do toga da se pokušavamo riješiti te nelagode jer samu nelagodu okarakteriziramo kao opasnost, npr. izbjegnem vožnju auta ili smislim da uvijek netko mora biti sa mnom u autu. Upravo takva rješenja zapravo produbljuju anksioznost jer nisam svjestan da tim ponašanjima šaljem poruku da ono što treba učiniti u budućnosti (samostalno voziti auto) je preopasno i da se neću moći nositi s tim. Svaki put kada izbjegnem situaciju ojačam vjerovanje da sam se spasio i tako upadnem u začarani krug anksioznosti koji dugoročno negativno utječe na kvalitetu življenja.
Simptomi opterećujuće, visoke razine anksioznosti su kompleksi, individualno različiti i mogu biti zaista preplavljujući. Mogu uključivati fizičke simptome, poput drhtanja, ubrzanog rada srca, vrtoglavice, mučnine, kratkoće daha… kao i emocionalne simptome, poput osjećaja straha, da smo na „rubu“, bespomoćnosti, frustracije…, kognitivne simptome, poput pretjeranog razmišljanja, učestale zabrinutosti, razmišljanje u terminima „Što ako..“, vjerovanje da ćemo poludjeti, nemogućnost koncentracije, poteškoće pamćenja i dosjećanja…, te ponašajne simptome poput izbjegavanja, odgađanja, traženja sigurnosti, blokiranja… O problemu govorimo ako neki od ovih simptoma traju duže od dva tjedna, kada nas jako umaraju i iscrpljuju, kada utječu na funkcioniranje u svakodnevnim obvezama, kada se iznenada javljaju anksiozni napadi, kad se osjećamo izrazito nesigurno i u strahu.
Kada primjećujemo kod sebe, ili bliske osobe znakove pojačane anksioznosti važno je da razumijemo da je u redu tražiti pomoć za to stanje od stručnih osoba, poput psihologa, psihoterapeuta, psihijatra, te da se uz pravilan tretman anksioznost može naučiti pravilno kontrolirati i razumjeti. Prevladavanje anksioznih simptoma može biti izazovan proces. Budite strpljivi i podržavajući jer svako zdravstveno stanje, pa tako i mentalne poteškoće zahtijevaju vrijeme i trud za kvalitetan oporavak. S obzirom da kao društvo još uvijek učimo normalizirati mentalne poteškoće, važno je da budemo primjer ljubaznosti i podrške da upravo osobe u potrebi naprave prvi korak za svoj oporavak bez osude i kritike.
Koji su najčešći mitovi o anksioznosti?
Izdvojila bih tri mita.
1.“Anksioznost možemo potpuno ukloniti.“ Kada liječimo anksiozna stanja ne govorimo da ćemo potpuno ukloniti anksioznost, jer kao što sam opisala ona nam je korisna i potrebna. U pravilu učimo tolerirati taj neugodni osjećaj i pravilno ga kontrolirati. Usvajamo tehnike i navike koje nam omogućuju pravilniju brigu o umu i tijelu. Znači, važno je za čovjeka osjećati zdravu dozu anksioznosti prilagođenu situaciji i našim sposobnostima, slušati i uočavati kada mislimo nešto što nije točno ili trenutno od koristi.
2.“Anksioznost je znak slabosti.“ Anksioznost je kompleksno stanje organizma koje je uvjetovano genetikom, okolinskim faktorima i biologijom. Upravo zbog ove sposobnosti našeg organizma mi ljudi smo tu gdje jesmo i uspješno preživljavamo. Svojim klijentima kažem da su zapravo predugo bili jaki, predugo su se borili i izbjegavali nešto što su vjerovali da će im naštetiti. Zbog toga se mogu osjećati umorno i iscrpljeno i ne imati energije za druge važne stvari u životu. Učimo se razmišljati o anksioznosti kao o svakoj drugoj bolesti, netko tko ima srčane probleme neće u pravilu dobiti kritiku ili poruke da je slab ili da s njim nešto nije u redu.
3.“Anksioznost i zabrinutost nisu zdrave.“ Za čovjeka je potpuno normalno da brine, nekad više nekad manje i da osjeća niz neugodnih emocija. Te emocije su potrebne da bi nas aktivirale na promjenu i razvoj. Balansirani stil življenja, upoznavanje s emocijama, propitivanje vjerovanja i stavova koje smo usvojili odrastanjem, učenje da smo odgovorni za vlastiti život i ponašanja drže ove stvari pod kontrolom. Vjerovanje da ne bi trebali brinuti, osjećati nelagodu je izrazito opasno i može nam činiti puno štete. Jedan primjer tome je da se često anksiozna stanja održavaju jer imamo strah biti anksiozni.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Ako ignoriramo simptome anksioznosti (vodeći se onime, snažan/a sam, mogu ja to…) koje su potencijalne posljedice?
Ukratko gledano posljedica upornog izbjegavanja nelagode s vremenom razvija sve veće nepovjerenje u sposobnosti suočavanja sa stresom. Vjerujemo da je upravo nelagoda nešto s čime se ne možemo nositi i što pod svaku cijenu treba izbjeći.
To znači da ako zanemarujemo, izbjegavamo intenzivne simptome anksioznosti, ili ih kontroliramo nezdravim strategijama, s vremenom dolazi do problema u našem mentalnom i fizičkom zdravlju. Osim što možemo razviti nakon nekog vremena anksiozni poremećaj, takva stanja mogu dovesti i do razvoja drugih poremećaja raspoloženja poput depresije i ovisnosti. Na planu tjelesnog funkcioniranja možemo razviti niz kroničnih stanja i oboljenja, poput glavobolje, nesanice, probavnih problema, mišićne napetosti, disfunkcije rada štitne žlijezde i produktivnih organa, i druge poteškoće uslijed hormonalnog disbalansa.
Osim što se klijenti javljaju konkretno zbog navedenih dijagnoza, javljaju se i zbog poteškoća u međuljudskom funkcioniranju. Tada govorimo o gubitku samopouzdanja, izrazitoj nesigurnosti u sebe, druge i svijet, problemima u komunikaciji, izražen strah od promjene, narušeni partnerski odnosi, razvoj straha od drugih ljudi a ujedno i strah od samoće, izbjegavanje ljudi…
I uz sve navedeno dolazimo do posljedica otežanog funkcioniranja u profesionalnom životu što nam može oslabiti toleranciju neizvjesnosti zbog financijske nesigurnosti i budućnosti. Razvija se osjećaj nedovoljne kompetentnosti, strah od pogreške, apatičnost i smanjena motivacija, stalni umor, slaba koncentracija i poteškoće s usmjeravanjem pažnje… Općenito radna produktivnost i uspješnost može značajno opasti.
Može li se prevenirati anksioznost i kako? Postoje li neke tehnike koje možemo prakticirati svakodnevno?
Anksioznost i druga stanja koja smatramo neugodnim ne možemo ni jednom tehnikom potpuno ukloniti. Ono što možemo je raditi na tome da usvojimo navike (ponašanja) koje će pojačanu anksioznost, ako smo joj skloni, pravovremeno reducirati i propitati korisnost. Napominjem da se s anksioznosti, svim emocijama koje ona prati, najbolje nosimo tako da usmjeravamo svoje ponašanje na one životne vrijednosti koje su nama zaista važne i koje nam dugoročno jačaju osjećaj zadovoljstva i postignuća. To je nešto što svatko od nas ima zadatak saznati o sebi.
Primjer jednog jednostavnog oblika prevencije, propitivanja korisnosti anksioznosti, je da češće obratimo pažnju na doživljaj svog mentalnog i fizičkog stanja zadnja dva tjedna. Današnji tempo nas lako drži na autopilotu gdje možemo zanemariti niz potreba i osjećati pojačani stres a da ga nismo svjesni. Znači, ako su nam potrebe zadovoljene, veća je vjerojatnost da ćemo sigurnije i s većim povjerenjem u svoje sposobnosti suočavanja percipirati vanjske probleme koji se svakodnevno javljaju. Te potrebe su odmor, pauza, pravilna prehrana, fizička aktivnost, boravak u prirodi, izražavanje kreativnosti, adekvatna produktivnost… Suprotno ovome danas primjećujemo u konzumaciji kofeina, šećera, alkohola, opijata, društvenih mreža, prekomjernog rada…
Meni osobno su korisne mindfulness tehnike uz pomoć kojih prihvaćam ono što se događa sada unutar mene i izvan mene. Svima sugeriram prakticiranje i relaksacijskih tehnika jer danas smo naučeni na napetost koja ne čini dugoročno dobro našem umu i tijelu. Ove vježbe je bitno raditi kada smo ok i redovito, ne samo kada se osjećamo loše.
Možemo se upoznati s tehnikom vođenja dnevnika koja nam može pomoći u prepoznavanju nekorisnih obrazaca razmišljanja i ponašanja ili se upoznati sa KBT tehnikama koje nam mogu poboljšati razumijevanje samog sebe. Kada zapišemo ono što nas brine ili što je naš um kreirao i kasnije pročitamo, u nama se kreira sasvim drugačiji emocionalni odgovor.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Ako netko prepozna znakove anksioznosti i želi „raditi“ na tome. Što je potrebno učiniti?
Ako želimo raditi na anksioznosti najelegantnije rješenje je rana intervencija uz stručnu pomoć. Naravno, u praksi nikad to nije tako idealno jer se mi ljudi najčešće aktiviramo za promjenu kada postane nepodnošljivo.
Rad na anksioznosti može zahtijevati ponekad mišljenja i procjenu nekoliko stručnjaka, možda psihijatra, psihologa, psihoterapeuta. Ne dopustite da vas to obeshrabri.
Najučinkovitiji tretman za anksioznost, prema nizu istraživanja, su kognitivno – bihevioralne terapije (KBT, ACT, CFT) i promjena stila življenja, kao što su npr. usvajanje navika primjena tehnika za smanjenje stresa, tjelovježba i zdrava prehrana. No ponekad je potrebna i farmakoterapija i možda neki drugi oblici psihoterapija.
Ako se osjećate nesigurno i zabrinuto zbog svog stanja, razgovarajte i s osobom od povjerenja. Spoznaja da nismo sami u svakodnevnim izazovima nam može pružiti puno hrabrosti za daljnje korake. Istražite u svom okruženju koje sve opcije imate za besplatno ili privatno savjetovanje.
Razmislite možete li se aktivno uključiti u rad u ovom trenutku. Pokušajte u rad na anksioznosti ući planski, ne ishitreno. Ako primjećujete da vam je dosta stvari nejasno i to je u redu. Pojam anksioznosti puno bolje razumijemo na konkretnim vlastitim životnim primjerima.
Razmislite o vlastitim očekivanjima od samog procesa.
Razmislite kako bi opisali svoj razlog dolaska na susret i pokušajte odgovoriti na neka pitanja tipa:
„Koji su problemi nastali do sada? Kako ste se nosili s njima? Koje stvari bi željeli promijeniti? Imate li ideju kako bi to postigli ili kako ste to radili do sada?“
Prvi korak je najteži, no kada ga napravite strah od samog terapijskog procesa će se umanjiti. Mnogi dugo vjeruju da se moraju sami s tim boriti, no kvalitetna edukacija o problemu, o tome što se događa za mnoge djeluje oslobađajuća, oslobode se ideje da s njima nešto nije u redu.
Ako se želite više upoznati s anksioznosti, bolje razumjeti svoje emotivno stanje i razmišljanje, pripremiti se za rad sa stručnom osobom, sugeriram i knjigu Razum iznad osjećaja autora Greenberger i Padesky.
Kako izgleda u praksi „rad“ na anksioznosti. Možeš li nam ukratko predočiti.
U primjeni kognitivno – bihevioralnih terapija rad s anksioznosti počinje procjenom problema i nakon toga postavljamo ciljeve koje želimo postići i istražujemo tehnike koje će odgovarati klijentu. Ono što važno radimo u početku je psihoedukacija klijenta, razvoj njegovog razumijevanja vlastite anksioznosti i upoznavanje s time što se događa. Jedan od glavnih ciljeva kognitivno-bihevioralnih terapija je umanjiti izbjegavanje anksioznosti i sigurnosna ponašanja, normalizirati anksiozne simptome, te naučiti uočavati automatske misli i vjerovanja koja aktiviraju strah, tjeskobu i istražiti njihovu korisnost.
Anksiozna stanja se lako održavaju jer nismo svjesni što zapravo mislimo i čega se zapravo bojimo. Jedan ključni dio terapije je otkriti koji strahovi pokreću anksioznost. Tada se s njima suočavamo i ti strahovi se umanjuju. Pomoć u ovom može biti pitanje: „Što je opasno, uznemirujuće, loše u ovoj situaciji? Što je najgore što se može dogoditi?“
Dobrobit ovog pristupa će ovisiti i o angažmanu samog klijenta između susreta, njegovom iskustvenom doživljaju primjene tehnika i tome da li je klijentu rad na sebi trenutno prioritet. Ovisno o problemu, kombiniram tehnike koje smatram da će biti za klijenta najkorisnije na temelju njegovih specifičnih potreba i okolnosti u kojima se nalazi. Ne gasimo samo simptom, već u procesu rada usvajamo i nove vještine poput postavljanja granica, asertivne komunikacije, razumijevanja emocija, mindfulness-a… Svako iskustvo s anksioznosti je drugačije tako da ne odgovara sve svima. Proces rada se odvija u pravilu jednom tjedno, a trajanje je zaista individualno. Bitno je kada se odlučite za rad da pronađete i vrijeme za to. Nažalost, ne postoji čarobni štapić da bi se mijenjalo ponašanje i razmišljanje koje bi rezultiralo novim navikama, osobito ako su u pitanju dugogodišnji problemi. Tu je zaista potrebno uložiti vrijeme i trud.
Smatraš li da je odlazak psihologu još uvijek stigmatiziran. Odnosno, da je pričanje o anksioznosti i ostalim mentalnim poteškoćama tabu tema u društvu.
Smatram da još uvijek postoji značajna količina stigme oko odlaska kod psihologa ili stručnjaka za mentalno zdravlje. Ta stigma još uvijek onemogućuje pojedincima da budu ažurniji u traženju pomoći za poteškoće, osobito u ranoj fazi. No rekla bi da imamo pomak u stavovima prema mentalnom zdravlju i terapiji. Postupno se mijenjaju prema većem prihvaćanju i razumijevanju posljednjih godina. Radi se na tome da se normaliziraju mentalne poteškoće, da učimo da je to nešto s čime se ljudi suočavaju, jer mnoge stvari u životu ne kontroliramo i kad tad svatko od nas može biti izložen nezdravoj anksioznosti ili bilo kojoj zdravstvenoj situaciji.
Sve više ljudi prepoznaje važnost mentalnog zdravlja, da je ono povezano i sa fizičkim zdravlje i traže stručnu pomoć kada im je potrebna. Nažalost, sve više ljudi i treba stručnu pomoć jer su anksioznost i depresija jedni od najčešćih problema koji danas opterećuju zdravstvo.
Smatram da prostora za razvoj na tom polju još uvijek ima, važan je naglasak na stručnom pristupu i odgovornoj edukaciji. Važno je nastaviti podizati društvenu svijest i zagovarati prihvaćanje mentalnog zdravlja kao dio zdravlja čovjeka. Također, s obzirom na sve veće traženje pomoći biti će važne promjene u zdravstvu i naginjanje na primjenu holističkog pristupa u liječenju.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Naš portal, kako mu samo ime govori zagovara i promiče slowliving filozofiju življenja. Danas kada svi vodimo utrke s vremenom, što bi po tebi, bile 3 stvari kojima svakodnevno održavamo svoju mentalnu higijenu i koje bi nam mogle pomoći da živimo malo više u trenutku „ovdje i sada“, s više svjesnosti i zahvalnosti?
Ukratko bih rekla da je važno da se učimo usmjeriti na disanje, da imamo jasan smjer kojim želimo ići u danu, da ulažemo u povezivanje s drugima kroz poticajne i ugodne aktivnosti.
Istraživanja pokazuju da raspoloženje možemo kontrolirati i prihvaćati tehnikama disanja i pravilnim položajem tijela. Obratite pažnju npr. koliko sjedite u danu, koliko se krećete, gdje osjećate napetost u tijelu, kako dišete. Usmjerenost na disanje može biti prvi korak da napravimo pauzu, da budemo prisutni i da budemo s time što god da sad je unutar nas. Ta pauza nam je važna da uočimo misli, da poslušamo taj unutarnji glas i da donesemo svjesnu odluku za sljedeći korak.
Imati smjer u danu je važno da bi osvijestili prioritete, jačali samokontrolu i provjerili krećemo li se u smjeru vlastitih vrijednosti. Mnogim stvarima danas moramo znati reći ne, iako nam možda djeluju primamljivo.
Ljudima je važno da doprinose okruženju u kojem se nalaze i da se povezuju. Ubrzanim stilom života su nam upravo ove bitne komponente umanjenje. Sve više se osjećamo usamljeno i izolirano, što utječe na naše raspoloženje, a upravo je povezivanje, prema svim istraživanjima, naša zaštita za psihološku dobrobit.
Razgovarala: dr.sc. Anđela Jelić, mag.psych.
Foto: Instagram