Povodom Svjetskog dana učitelja razgovarali smo s dvostrukim dobitnikom nagrade za najboljeg učitelja geografije na svijetu – Dejanom Nemčićem, koji škole vidi ne kao zidane učionice, već kao prozore prema svijetu.
Dejan Nemčić profesor je geografije koji danas predaje u zagrebačkoj Osnovnoj školi “Ivo Andrić”, a iza sebe ima niz humanitarnih i obrazovnih projekata, od suradnje s učenicima u Africi do inovativnih satova koji virtualno povezuju kontinente. Dobitnik je prestižne nagrade “Global Teacher Award” i smatra se jednim od najboljih svjetskih učitelja, a osvojio ju je dva puta zaredom, što je izuzetno postignuće u svijetu obrazovanja.
Nemčić nije učitelj “iz školske šablone”. Kroz projekte poput Uživo sa svih kontinenata i misije izgradnje škole u Tanzaniji, nastoji svojim učenicima omogućiti dublje razumijevanje svijeta, empatiju i osjećaj odgovornosti. Godine rada su mu pokazale da nijedna reforma ne može zamijeniti učitelja u učionici: promjena počinje tamo, licem u lice.
Za Slowliving.hr govorio je o današnjem položaju učitelja, balansiranju digitalnog i stvarnog, izazovima i snovima, ali i o tome kako ostati nadahnut i kod učenika izazvati emociju, kada je u pitanju školsko gradivo:
Od kada ste znali da želite biti učitelj i zašto geografija?
Uz geografiju sam vezan od 5. razreda osnovne škole i od tada sam znao da želim biti upravo učitelj geografije. Naime, kad smo prvi put došli u 5 razred, sjedio sam u drugoj klupi u sredini, i imali smo prvi sat geografije. Učiteljica je došla, rastvorila kartu, i počela pričati o državama svijeta i rekla: ovo je svijet, a vi svi ste najljepši dio tog svijeta. Tada sam se zaljubio u geografiju. I od tada je postala dio mog DNK-a.
Cijelu osnovnu školu sam učio geografiju, glumio doma da predajem nastavu, pa sam pisao neke svoje male geografske atlase, pa onda opća gimnazija u Garešnici, kad su me vršnjaci na neki način i ismijavali jer nešto volim, onako iskrenim i čistim srcem. Taj period gimnazije sam baš imao već veliko znanje o geografiji, išao uvijek na državna natjecanja, dosta i u putovao kao da sam znao da će doći jednom trenutak da budem ja ispred učenika i prenosim znanje na mnoge generacije.
Upisujem PMF, smjer geografiju i kad sam diplomirao nakon završetka studija, to je bilo 11.7. ljeti, 15.7. sam dobio poziv koji će mi obilježiti vjerojatno cijeli život. Nazvala me ravnateljica moje osnovne škole i pitala želim li doći raditi, predavati u moju školu, jer moja učiteljica geografije ide u mirovinu. Taj podatak nisam uopće znao, da ide u mirovinu, tako da počinjem raditi u mojoj školi iz koje je sve krenulo, sva ova mala čuda koja živimo zadnjih 15 godina rada.
Koja je bila najveća prepreka koju ste morali prevladati u svojoj karijeri i kako vas je oblikovala?
Nije bilo velikih prepreka, uvijek mi najteže bude kad učitelji sude o meni, a nisu sjeli sa mnom u 4 oka i upoznali me. Kao profesor, koji odgaja djecu u školi, ne bi nikad dao mišljenje o nekome dok ga ne upoznam, vidim njegov život, njegovu možda patnju, i onda tek sudim. Mi učitelji imamo jedno specifično zanimanje, naša ponašanja često se reflektiraju u naš rad. Zato dajem savjet svim mladim učiteljima, budite svoji, pristojni, s velikim srcem, vaši učenici u Vama vide vrijednosti koje žele danas sutra i oni imati u životu.
Moguća prepreka koju zadnjih godina možda doživim, kad držim predavanja o svemu što radimo, često me drugi učitelji ne razumiju, ne kuže što želim. Zašto bi se toliko jedan učitelj izgarao za nastavu i učenike? Ali razumijem ih na jedan način, i slika učitelja u javnosti je takva, da mi odradimo par sati u danu, imamo 3 mjeseca godišnjeg. Imam osjećaj da će nas to javno mišljenje pratiti još godinama….
Često me drugi učitelji ne razumiju, ne kuže što želim. Zašto bi se toliko jedan učitelj izgarao za nastavu i učenike?
Što vas najviše ispunjava u radu s učenicima?
Iskreno ću Vam reći, mladi su nešto najljepše u našoj Hrvatskoj. Slušamo toliko o nasilju među mladima, o nekakvim negativnim stvarima, ali kad gledam sve te moje učenike, sretan sam prije svega kao čovjek , a onda kao učitelj, jer u njima vidim danas sutra osobe koje će voditi moju Hrvatsku. Zato i držim do njih jako, ne dam ni na jednog učenika, trudim se biti strog, ali pravedan, zabavan ali i emotivan.
Treba sve to uobličiti u jednu osobu koja stoji pred njima svaki dan. Ispunjavam me kad vidim da vrijednosti i znanje koje smo stekli na satovima geografije, primjenjuju u svom životu. Jako patim na empatiju, emociju, nikad mi neće znanje geografije biti ispred ljudskosti. I zato sam ponosan i sretan, ali i ispunjen kad vidim da rade velika djela, pomažu starijima, organiziraju humanitarne akcije.
Koji je, po vašem mišljenju, najveći izazov s kojim se učitelji susreću u danas?
Mnogo je izazova u današnje vrijeme za učitelje, ali istaknuti će neke od najvećih. Učitelji su kroz zadnjih 10 godina izgubili autoritet u javnosti, važnost posla koji rade. Nekad je učitelj bio „ faca“ sela i onaj kojem se vjeruje. Danas njegova riječ nažalost nema težinu. Svi mu se mogu miješati u posao, dozvolilo se puno prava i roditeljima da se mogu upletati u njihov rad na bilo koji način. Učitelj je ostao nekako sam na toj vjetrini i često bude slučaj da napuštaju ovaj plemenit posao jer ne mogu više izdržati stres takvog pritiska. Kad barem jedan učitelj ode iz sustava ili promjeni posao, to je veliki gubitak za Hrvatsku. Uz sve to svakodnevno nas se pretrpava administracijom koju moramo ispunjavati, zapravo sve manje je vremena za provoditi sa svojim učenicima, koji vape za razgovorom i toplom riječi.
Nekad je učitelj bio „ faca“ sela i onaj kojem se vjeruje. Danas njegova riječ nažalost nema težinu. Svi mu se mogu miješati u posao.
Kakvu metodu predavanja smatrate najmoćnijom u angažiranju učenika, kada pažnja često luta?
Učitelj mora biti odličan motivator u današnje vrijeme sve prisutnih društvenih mreža, da zadrži pažnju učenika, također mora promijeniti dosta uloga, od učitelja, zabavljača, psihologa, pa do pedagoga. Danas više ne prolazi frontalni rad u kojem mu prenosimo znanje koje ima na dlanu, danas sve imamo i na internetu. Danas vještina učitelja mora biti da učenika isprovocira da istražuje, da se zapita , da promišlja, da daje svoj stav, da sugerira, da predloži. Tada nastava bude dinamična, i sve to što činjenično nauči može primijeniti u nekako konkretnom primjeru.
Kako kod učenika (i roditelja) gradite svijest da škola nisu samo ocjene, nego prostor za rast, empatiju i djelovanje?
To se može jedino graditi konkretnim djelima. Moramo više usmjeriti naš rad učitelja u razvijanje empatije i tolerancije u ovim teškim vremenima. Stalno mislim da moramo još više, da su nam djeca postala kruta, bezosjećajna ali i mi učitelji kao i njihovi roditelji imamo ulogu da razvijamo osjećajna mala bića.
To od nas traži i veći angažman. U mom slučaju, nisam učenicima rekao da u Africi djeca umiru od gladi, da nemaju školu kao oni, da je olovka najveće bogatstvo, nego sam zadnjih pet godina, pet ljeta, odlazio u afričke škole i s mojim učenicima organizirao brojne akcije kojima smo pomogli djeci i ljudima u Africi i dali nadu za tisuće života u bolju budućnost. Tada se osjećate ponosno kao učitelj, a djeca dobivaju vrijednosti da takve akcije primjerne za početak u svojoj okolini i zajednici.
Učitelj mora biti odličan motivator u današnje vrijeme sve prisutnih društvenih mreža, da zadrži pažnju učenika, također mora promijeniti dosta uloga, od učitelja, zabavljača, psihologa, pa do pedagoga
Gdje vidite školstvo za 10–20 godina? Koje promjene bi voljeli vidjeti?
Umjetna inteligencija sve više se razvija i ulazi i u sustav obrazovanja. Vjerujem da će za 10 do 20 godina postati dio našeg rada, ali ono što smatram da nikada neće zamijeniti- učitelja kao čovjeka i njegov rad s učenicima. Ne mogu zamisliti kako bi umjetna inteligencija, riješila problem, kad ti učenik kaže da njegov život nema smisla, da traži motivaciju da nastavi dalje. Tu sad treba emocija, svu ljubav svijeta prenijeti tom djetetu da shvati koliko je njegov život bogatstvo.
Dok je svijeta, mislim da će glavni temelj prave škole biti učitelj- učenici i da tu vezu nikada neće ni jedna umjetna inteligencija uništiti kroz povijest čovječanstva.
Kojim riječima biste opisali što za vas znači “učitelj heroj” i tko su vaši heroji u obrazovanju?
Za mene su moji heroji učitelji koji su utkali svoje vrijeme, svoje znanje i vještine u moj osobni razvoj, da danas mogu biti učitelj kakav jesam. Jako cijenim svoje učitelje koje su me odgajali uz vlastite roditelje kroz moj život, kad god odem u moju rodnu Garešnicu, prije nego posjetim roditelje uvijek odem do svoje učiteljice iz geografije, uzmem malu čokoladu i uvijek joj zahvalim za taj prvi sat geografije koji mi je promijenio život i zbog kojeg sve ovo radim. Ovime vam želim reći da učitelj može odrediti smjer života svom učeniku, jesu li ljudi svjesni ikada toga, koja je to odgovornost?
Svaki učitelj u našoj Hrvatskoj je heroj u očima svojih učenika, onaj učitelj koji srce ostavlja u učionici, koji u tim mladim ljudima vide male velike ljude koji će biti svjetla budućnost naše zemlje, a ne tamo neke države na zapadu ili preko oceana.
Učitelj može odrediti smjer života svom učeniku. Jesu li ljudi svjesni koja je to odgovornost?
Kako balansirate između standardnog školskog programa i inovativnih, izvannastavnih, humanitarnih projekata?
To je zapravo vrlo jednostavno, imaš propisani kurikulum geografije kojeg moraš se držati, imaš ishode koje moraš ostvariti, ali mi smo ga inovativno nadogradili, ne želimo samo činjenično znanje, i da nakon toga djeca odu kući. Mi imamo jednu odluku, da na svakom satu se mora doživjeti neka emocija, doživjeti gradivo koje radimo. Jer tada to ostaje za cijeli život.
Svijet nam je dao čuda u tehnologiji, mi smo to zahvalno uzeli u svoje ruke i primijenili u nastavi, da nastava bude dostojna vremenima u kojima živimo.
Npr. mogu učenicima danas pričati o deforestaciji amazonske šume koje nestaje, najveća tropska kišna šuma, nestaje pred očima svijeta. Da bi to dočarao učenicima, da vjeruju svom učitelju, a povjerenje se gradi, nama se javi neki naš hrvatski iseljenik iz tog dijela svijeta koji tamo živi uživo na sat, odlazi u tropsku kišnu šumu Amazoniju i hoda po njoj, snima preko mobitela ili tableta, mi to gledamo na velikom pametnom ekranu u svom razredu u Zagrebu. E tada se doživi ona emocija o kojoj sam gore govorio….
Na svakom satu se mora doživjeti neka emocija, doživjeti gradivo koje radimo. Jer tada to ostaje za cijeli život.
Što vam je najvažnije ostaviti kao nasljeđe kod učenika i u obrazovanju općenito?
Učenici pamte trenutke u kojima mogu biti svoji, pamte suze radosnice, pamte i kad učitelj svim srcem želi riješiti njihov problem… djeca pamte učitelja koji ima veliko srce… Mlade ne možeš prevariti, kod njih nema pretvaranja, ili jesi to ili nisi. Brzo će te razotkriti. Imam sreću da kao učitelj imam kabinet pun pisama, poruka, slika bivših generacija kojima sam život uljepšao, pokazao zašto se vrijediti truditi u životu, i zašto je dobro biti dobar čovjek. Svoju misiju sam time ispunio. Ništa više od toga mi ne treba.
Imate li kakvih novih projekata u najavi?
Uskoro sa učenicima odlazim u Europski parlament u Strasbourg, gdje ćemo održati govor o svemu što radimo, a nakon toga ćemo održati predavanje iz Parlamenta uživo preko Zooma učenicima sedmih razreda u našoj školi. Kao što mnogi u Parlamentu kažu, ovo nitko u svijetu i Europi ne radi, gradivo o EU na tako inovativan način, i po tome smo jedinstveni, što moje učenike čini ponosima. Pripreme traju već danima, i osjeća se veliki adrenalin u zraku.
Svim učiteljima želim sretan Međunarodni dan učitelja i hvala što radite ovaj posao srcem i ljubavlju.
Foto: Privatna arhiva
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Svojim učenicima želim pokazati da postoji netko tko ih zbilja cijeni takve kakvi zapravo jesu” – Dejan Nemčić, najbolji učitelj na svijetu o obrazovnom sustavu, učenicima i humanitarnom radu