Postoje razgovori koji ne traže senzaciju, nego istinu. Ivana Jurakić je jedna od onih osoba koje ne pričaju o dijagnozama kao o etiketi, nego o suživotu: o svakodnevici, disciplini, umoru, strahu koji dođe i prođe, i o onoj tihoj hrabrosti koja se gradi godinama.
Ivana je Diabetes edukator (IDF) i certificirani nutricionist, a mnogi je znaju po Instagram profilu @ja.bih.nesto.slatko -mjestu gdje slatko nije bijeg, nego pokušaj da život bude normalan, topao i održiv. Iza nje su tri dijagnoze: dijabetes tip 1, Hashimoto i psorijaza. No ono što Ivana radi drugačije jest to što o njima govori bez srama i bez dramatiziranja, jasno, nježno i odgovorno.
U ovom intervjuu pričamo o brain fogu prije nego je imao ime, o pubertetu u kojem “spontanost” postane luksuz, o trenucima kad se simptomi preklapaju i dan izgleda kao slagalica, ali i o onome što rijetko čujemo: kako izgleda kad prestaneš živjeti protiv svog tijela i počneš živjeti s njim. Ovo je razgovor o zdravlju, ali još više o identitetu, granicama i malim ritualima koji vraćaju ravnotežu.
Tko je Ivana izvan dijagnoza? Kako bi se opisala u nekoliko rečenica, kad maknemo dijagnoze iz priče?
Ivana je, i izvan i s dijagnozama, velika snaga, mala pčelica koja svijet promatra kroz holistički pristup. Ivani ništa nije teško, osim onih rijetkih trenutaka kada klone pa se osami. Za nju ništa nije crno-bijelo; sve je obojano mnoštvom šarenih nijansi. Često čujem da druge impresionira to što me malo toga može iznenaditi i kako mirno, s osmijehom, podnosim život. Ivana plače na umjetnost, talent i strast koja vrišti iz ljudi, jer me duboko pokreće i gane inspiracija drugih. Nerijetko sam siva ovca, ona s “upadicama” i pitanjem: čekaj, a zar ne bismo mogli… I što sam snažnija, to sam sve češće hrabrija i autentičnija verzija sebe.
Sjećaš li se trenutka kad si prvi put osjetila da se u tvom tijelu nešto mijenja? Kako je izgledao put do dijagnoze (ili dijagnoza)?
Mislim da sam prvi put primijetila da se u mom tijelu nešto događa još u srednjoj školi. Nisam to tada znala imenovati, ali bih usred razgovora jednostavno – nestala. Netko mi postavlja pitanje, ja ga slušam i onda… puff. Kao da odem u neku drugu dimenziju. Kad osoba završi, vratim se i pokušavam izvući neki smislen odgovor, nadajući se da nitko nije primijetio da me nije bilo. Danas to nazivamo brain fogom. Kasnije se to počelo nadograđivati. Tijelo mi je postajalo užasno teško, kao da su mi kosti pune mokrog pijeska koji se polako stvrdnjava. Umor koji ne prolazi, bez obzira na sve.
Tada mi je postalo jasno da to ima veze s autoimunim stvarima i svime što ide uz to. A što se dijabetesa tiče, postoji jedan trenutak kojeg se baš jasno sjećam. Imala sam oko 12 godina i imala sam tešku hipoglikemiju. Na par sekundi sam se potpuno izgubila. Vratila sam se jer sam uspjela progutati malo soka. I to je bio prvi put da me dijabetes stvarno prestrašio. Prvi put da sam shvatila da to nije samo „nešto s čime živiš“, nego nešto s čime moraš zbilja biti na oprezu. Od tada puno jasnije osluškujem svoje tijelo, signale koje šalje i naučila sam živjeti s time, bez straha.
Kako je dijabetes promijenio tvoj svakodnevni život, ali i odnos prema sebi? Što ti je bilo najteže prihvatiti, a što te iznenadilo da možeš?
Ne mogu baš reći da se sjećam života bez dijabetesa, jer sam s njim od kad znam za sebe. Kod mene zato nije bilo neke nagle promjene, dijabetes je oduvijek bio tu i jednostavno je bio dio svakodnevice. Najlakše mi je objasniti kroz pubertet. Tada mi je najteže padao manjak slobode i opuštenosti. To da ne možeš samo jesti što želiš, da stalno moraš računati, pikati se, planirati. Ne možeš baš spontano izaći iz kuće, neke stvari propustiš baš zbog dijabetesa. Dugo sam imala osjećaj da me nitko zapravo ne razumije, okolina je dijabetes često banalizirala, umjesto da ga pokuša stvarno shvatiti.
Škola, sport, prijatelji, cijeli taj dan koji traje po deset sati, a ti si u svemu tome sam sa sobom. Dijete s dijabetesom se tu jako rano nauči biti sam i rješavati probleme sam. Negdje oko desete godine prestala sam zvati mamu za svaku sitnicu, treba uzeti u obzir da tada nije bilo mobitela. Roditelji djece s dijabetesom živjeli su na povjerenje. Mene mama nikad nije zivkala i dosta me rano pustila da sama vodim brigu o dijabetesu. To me s jedne strane izgradilo, ali me s druge strane učinilo jako strogom prema sebi. Postavila sam si visoke ciljeve, bila disciplinirana i stalno imala osjećaj da nešto ne stižem, da moram stalno optimizirati dan, obaveze, sebe. I da negdje griješim, iako to nisam htjela priznati.
U tom kaosu sam često dijabetes gurala sa strane, jer su mi misli bile u smjeru: nema veze ako mene boli, bitno je da drugima dam ono što traže. Tek s vremenom, kako sam izgradila samopouzdanje i počela si svjesno davati više vremena i prostora, naučila sam bolje balansirati sve to i život i dijabetes. A ako moram reći što me dijabetes iznenadio da mogu, naučio me snalaženju. Doslovno u svakoj situaciji, pogotovo van kuće. Ponekad mi se čak čini da sam organiziranija i sposobnija mama upravo zbog dijabetesa.
Spominješ da se nosiš s više dijagnoza. Kako izgleda život kad se “izazovi” preklapaju, i kako si naučila rasporediti energiju?
Srećom, moje tri dijagnoze se dosta dobro slažu. Dijabetes tip 1 osjećam svakodnevno. Hashimoto povremeno. Psorijazu možda dva puta godišnje. Ponekad imam osjećaj da sam psorijazu uhvatila dovoljno rano i uspjela zaustaviti njezin razvoj, dok Hashimoto stalno vraćam par koraka unazad, prema nekoj vrsti polu-remisije. Dijabetes tip 1 je, s druge strane, done deal. Bez injekcija i inzulina ja jednostavno ne mogu živjeti. Ali sam sigurna da sam na vrijeme zaustavila razvoj kroničnih komplikacija i da sam uspjela regenerirati dio svog unutarnjeg bića, koliko god to nekome zvučalo apstraktno.
Ako medicinu na trenutak stavim postrani, onu koja će često zafrknuti nos i reći „vidjet ćeš ti još“, što sam čula više puta, ja i dalje duboko vjerujem u regeneraciju našeg tijela. Ne u onom smislu „popit ću cimet i ozdraviti“, nego iz kuta pitanja: što ja mogu raditi svaki dan da budem najzdravija verzija sebe, čak i ako dijagnoze ostaju tu?
Postoje dani kad se sve posloži na najgori mogući način. Krenu povišeni šećeri i oksidativni stres, pa se na to nadoveže ubrzan puls, osjećaj gušenja u grlu, plitko disanje zbog hashimota i stresa koji ti šećeri nose sa sobom. A navečer dođe svrbež vlasišta i šaka, toliko jak da ne mogu zaspati. To su trenuci kad krenu crne misli i tada počinje razgovor naglas sa samom sobom.
Podsvjesno već znam što radim: post, hidratacija, suplementi… tu postoji moja rutina, gotovo individualna jednadžba koju složim u glavi za 5 minuta. Ali zapravo je taj dijalog sa sobom ključan. Izgovaranje „ti to možeš“ naglas. Puštanje suza van, jer teško mi je i to priznanje nevjerojatno pomaže.
Naučila sam rasporediti energiju kad sam si priznala da nije neograničena. Danas svjesno koristim pacing – ne radim sve odjednom, nego aktivnosti raspoređujem kroz dan. Prakticiram i svjesno upravljanje energijom što znači da unaprijed biram gdje mi se energija isplati potrošiti, a gdje usporiti ili stati. Tijekom dana radim kratke pauze obnove, poput svjesnog disanja, kratko istezanje i tišina bez ekrana. Više ne idem do kraja pa na silu, kao nekad. Idem pametno, da ostane snage i za sutra. Ovo sam vježbala godinama i dalje vježbam svakodnevno.
Koje su najveće zablude o dijabetesu s kojima se najčešće susrećeš? I kako ti reagiraš kad ih čuješ?
Nekad su me zablude o dijabetesu znale ljutiti, iako nikada nisam reagirala ljutnjom. Češće bih u sebi osjetila onaj trenutak kada se kod sugovornika razbije “staklo spoznaje”, kad ja ponosno i snažno predstavim što dijabetes zaista jest. Iskreno, to me hranilo. Oduvijek sam znala da je moja snaga u tome da dijabetes predstavljam snažno, jasno i bez srama.
Danas me takve situacije više ne ljute. Danas puno smirenije i strateškije biram kako ću reagirati – hoću li odgovoriti, educirati ili otvoriti dijalog, ovisno o tome s kime razgovaram. Gotovo desetljeće rada u ljudskim resursima naučilo me jako dobro čitati ljude i različite karaktere te pronaći način da poruka do njih zaista dopre. Naravno, uvijek ima i “tvrdih oraha” koji me pokušavaju uvjeriti da ću se izliječiti ako pojedem artičoku. I s tim sam se naučila nositi, a ponekad čak i dobiti bitku.
Danas me najviše boli stigma prema osobama koje imaju kronične komplikacije dijabetesa. Nitko od njih nije kriv što se to dogodilo, čak i kad znamo da mnogi u nekom periodu života nisu dobro upravljali dijabetesom. Život se događa, okolnosti se mijenjaju i nitko ne živi u idealnim uvjetima cijelo vrijeme. Tu zauzimam lavovsku obranu. I moj najveći osjećaj uspjeha je onaj trenutak kad vidim da je netko s početnim ili već uznapredovalim komplikacijama doživio svoje „buđenje“ i danas živi kvalitetan, ispunjen život. To mi je potvrda da nikad nije kasno za brigu o sebi i da nitko ne zaslužuje osudu, nego razumijevanje i podršku.
Što te poteknulo da pokreneš Instagram profil ja.bih.nesto.slatko? Je li to bila potreba za ventilom, edukacijom, podrškom ili nešto četvrto?
Kao i sve u mom životu, „Ja bih nešto slatko“ nastupilo je spontano, ali ipak s nekim unutarnjim okvirom koji je u meni postojao. U svemu je od početka bila jasna i iskrena namjera, pomaganje zajednici čiji sam i sama dio. Još kao dijete, počela sam volontirati u dijabetičkim udrugama. Vodila sam mentorski program za djecu s dijabetesom te dječje kampove, i taj osjećaj doprinosa društvu osjetila sam vrlo rano. Oduvijek sam znala da mu se želim vratiti. Danas je idealan put za to kroz društvene mreže.
Sve edukacije koje sam putem stekla isprva su bile isključivo za moju osobnu korist, edukacija za savjetnika za nutricionizam, edukacija za dijabetes edukatora, a trenutno i edukacija za praktičara cjelovitog zdravlja. Sve sam to pokrenula kako bih pomogla sebi. No kada sam počela pisati i snimati o dijabetesu, bila sam iskreno zatečena količinom pitanja koja su mi počela pristizati. Isprva nekoliko poruka dnevno, a ubrzo desetci. Tada sam shvatila da imam što za ponuditi onima koji se bore i da iz toga mogu razviti program. Danas mogu ponosno reći da sam surađivala s više od 100 klijenata, od kojih mnogi danas žive potpuno drugačiji život od onoga prije naše suradnje.
Moje spoznaje o dijabetesu dolazile su postupno. Iza mene su godine života s maskama i iluzijama o ovom stanju. Najveća buđenja osjetila sam uz svaku novu dijagnozu, posebno s pojavom psorijaze nakon rođenja prvog djeteta, kada sam upisala nutricionizam, te snažno pregorijevanje tijekom trudnoće s drugim djetetom. Vjerujem da su to bile prijelomne točke u kojima sam počela izgovarati, pisati i boriti se, zajedno s drugima, a ne više sama.
Jesi li se u početku bojala izlaganja? Što ti je bilo najizazovnije u dijeljenju osobnih tema javno?
Blago onome tko se ne boji izlaganja, haha. Više sam puta bila na rubu da odustanem i stanem sa svime. Na društvene mreže vratila sam se nakon sedam godina pauze. Upravo s tim odmakom i ne potpuno jasnom slikom svega što se tamo „gore“ događa, počela sam snimati videe. I danas su oni puni nedostataka, i toga sam svjesna, ali ih svjesno prihvaćam. Izlaganje na društvenim mrežama meni je trebalo kako bih se suočila sa svojim manama, s kritikama, s preispitivanjem sebe i vlastitih mogućnosti, ali i s otkrivanjem svoje autentičnosti. Stisnuti publish dok plačeš pred kamerom, znajući da će te mnogi osuđivati, da će neki plakati s tobom, a ipak to učiniti, za to treba imati ono nešto o čemu ne moramo ni govoriti.
Mislim da sam u pravom trenutku došla online, onda kada me više nije sram priznati pogreške, kao izgrađena osoba, supruga, mama i osoba s karijerom, u fazi života u kojoj ne ovisim o tuđim reakcijama ni mišljenjima. Zdravlje je uvijek osjetljiva tema, a ja sam kao priučeni nutricionist već na samom početku rada naišla na brojne prepreke. Morala sam naučiti što je moja stvarna snaga i o čemu mogu govoriti autentično i odgovorno.
Nitko ne zna baš sve, a kada govoriš o zdravlju, stalno si pod povećalom. Nositi se s time nije bilo lako, ali danas se više ne bojim ničega. Danas se veselim svakom stručnjaku koji mi se obrati, jer od svakog mogu učiti, snažno vjerujem u cjeloviti pristup pomaganju drugima. Biti sama u svemu ponekad zna biti teško, i zato gledam prema budućnosti „Ja bih nešto slatko“ platforme – partnerske suradnje koja će cijelu priču dodatno osnažiti. Ne znam kada će se to točno dogoditi, ali izgovaram to naglas jer tada znam da hoće.
Sjećaš li se prve poruke koja ti je potvrdila da radiš nešto važno? Koja reakcija zajednice ti je posebno ostala urezana?
Već sam spomenula koliko sam bila iznenađena količinom poruka koja je stigla kad sam otvorila Ja bih nešto slatko priču. Bile su to poruke mama djece s dijabetesom, trudnica s dijabetesom, ljudi koji bi mi plakali na glasovnim porukama i zahvaljivali što pričam o ovoj temi. Kasnije, kad su se počeli javljati fitness treneri, nutricionisti, endokrinolozi i osobe koje se godinama bave inzulinskom rezistencijom, znala sam da imam ono nešto.
Pričati samo autentičnu priču nije dovoljno. Na neki način moraš biti vizionar, poslovna osoba, strateg, razumjeti sve sfere poslovanja, pregovaranja i vođenja klijenata da bi priču mogao izgurati do kraja i ostvariti uspješne rezultate. Moj drop-off od samo 3 % na 100 klijenata govori mi sve i znam koliko sam dala da bih do toga došla. Sada želim pametno i strateški složiti sljedeći korak za ovu platformu, jer iscrpno davanje ne vodi nikamo, ni meni ni svima koji me prate. Srećom, moje dugogodišnje radno iskustvo naučilo me sve o poslovanju i pripremilo za to.
Iako sada već razmišljam o širem poslovnom okviru i masovne reakcije najviše dolaze kada se pojavim u medijima, za mene će i dalje najveća nagrada biti osvrt iz individualne suradnje i poruke tih osoba mjesecima nakon što smo prestali surađivati. Svaki put pustim suzu kada vidim da je osoba od lošeg upravljanja dijabetesom došla do izvrsnih rezultata i postala roditelj.
Koja je tvoja misija danas? Što želiš da ljudi odnesu s tvog profila nakon 5 minuta skrolanja?
Moja misija od početka pa i danas je izgraditi kvalitetan hub za sve osobe s dijabetesom tip 1 kroz platformu, aplikaciju ili nešto što budućnost tek donosi, s mogućnošću proširenja na sve autoimune bolesti. Profil je tu i dalje da opisuje svakodnevne situacije u borbi s ovom bolešću te da dijeli besplatne trikove kako se bolje snaći sa svime, dati im osjećaj da ih netko razumije i da nisu sami.
Kako izgleda tvoja svakodnevna slowliving rutina – postoji li uopće? Koji su tvoji mali rituali koji te vraćaju u balans?
Moja svakodnevna slowliving rutina zapravo postoji, ali nije kruta niti savršena. Više je okvir koji mi pomaže da ostanem u tom slow living balansu, bez pritiska da sve moram odraditi „kako treba“. Moja svakodnevica ima jasne prioritete. Prvi je san, barem dva puta tjedno odlazim spavati čim padne mrak. Tijelo mi to traži i kad ga poslušam, mogu pomaknuti planine. Hrana mi je sljedeća najvažnija točka. Sadimo vlastitu hranu i jedem svjesno. Kad osjetim da nešto ne štima, imam svoj bazni jelovnik kojem se uvijek vraćam, on me doslovno resetira i vraća na put. Zovem ga jednostavno: moja baza. Ta riječ mi je važna i u radu s klijentima, pa im se, kad se čujemo mjesecima nakon suradnje s novim izazovima, često vratim s istim savjetom: vrati se u svoju bazu i javi se za par dana. Uvijek upali.
Kretanje mi je svakodnevni ritual, ali bez forsiranja. Duge šetnje, bicikl, rastezanje više puta dnevno, stepenice kad god ih ima i kratke, fokusirane vježbe, često zajedno s djecom. To je za mene više način života nego trening. DNS disanje upoznala sam kroz pilates reformer i od tada ga svjesno prakticiram svaki dan. Jako mi je važno i kvalitetno vrijeme s djecom i mužem. Oni su prioritet ispred svih drugih druženja. Zajedničke večere, šetnje, igranje i razgovori bez ekrana i distrakcija. Nisam uvijek bila taj tip osobe, ali otkad jesam, i život i odnosi su mi postali osjetno kvalitetniji.
Posao koji radim moram voljeti. Radim fokusirano, ali ne grčevito. Koristim time boxing kako se ne bih preopteretila i kako bih energiju rasporedila realno kroz dan. Biram bitke i svjesno puštam kontrolu kad osjetim da mi je dosta. Danas mi je u redu biti u nečemu prosječna, prije to nije bilo dopustivo. Edukacija i nova znanja su moja tiha patnja. Čitanje, online tečajevi, kratki formati koji stanu u dan i hrane moju znatiželju. Stalno učim, a iz toga stvaram. Stvaralaštvo je usporilo cijelo moje biće, nosi energiju koja te hrani, pa sva dnevna operativa odjednom počne djelovati lakše i opuštenije.
Povremeni odlasci na tretmane kod ljudi s kojima stvarno kliknem, počevši od frizera, fizioterapeuta, psihoterapeuta, nutricionista, ponekad su samo kava, a ponekad prava terapija, gdje si međusobno dajemo energiju jedno drugome. To je sigurno jedna od stvari koja me vraća u slow living osjećaj. Biram kome dajem svoje društvo.
Mali slow living rituali mi stvarno pomažu. Kad god osjetim da sam ušla u tzv. theta stanje, lakše se prepuštam stvaranju, a zatim sve zapisujem. I iako u tom trenutku neke stvari nemaju puno smisla, znam da će s vremenom sve zapisano dobiti svoj oblik. Kad iz ptičje perspektive pogledam niz trenutaka u kojima sam bila prisutna, pa su se oni prirodno nadovezivali jedan na drugi i doveli do nekog rezultata, za mene je to pravi primjer slowlivinga i stvarnog življenja u trenutku.
Što za tebe znači umjerenost, posebno kad živiš s dijagnozom? Gdje povlačiš granicu između discipline i pretjerane kontrole?
Za mene umjerenost nema jednu univerzalnu definiciju. Nekome je umjerenost ne jesti šećer uopće, a nekome pojesti nešto slatko nekoliko puta tjedno. Ona jako ovisi o okolini u kojoj smo odrasli, navikama koje nosimo, zdravstvenom stanju i iskustvima koja su nas oblikovala. Zato duboko vjerujem u individualan pristup radu s ljudima. I sama, radeći s jednom naizgled „istom“ skupinom, osobama s dijabetesom, vidim ogromne razlike u tome kako svatko doživljava umjerenost.
Za mene osobno, umjerenost znači jako dobro osluškivanje vlastitog tijela. Stalno vraćanje u trenutak i postavljanje jednostavnog pitanja: trebam li ja ovo sada stvarno? Primjerice, moram li zaista izaći iz kuće na trening ili to mogu zamijeniti plesom s djecom ispred televizora? Ili možda grčevito želim odraditi trening jer „tako treba“, a ne zato što mi tijelo to traži. Kod osoba s autoimunim bolestima koje su u fazi upale, trening može dodatno pogoršati stanje. Ljudi se tada često nađu u začaranom krugu, nesvjesni da si, s najboljom namjerom, zapravo rade štetu.
Kod hrane je slično. Pitanje koje si često postavim je: zašto sam sad otvorila hladnjak? Što zapravo tražim? Svjesnost da aktivni inzulin kod mene može potaknuti osjećaj gladi i da to nije nužno „moja“ glad, nešto je što sam učila godinama. Pitanje „Kome to pripada?“ prvi put sam čula od sestre, koja je praktičarka theta i clearing metoda, a kasnije i kroz rad dr. Gábora Matéa, koji u svojoj CI metodi naglašava nježno istraživanje umjesto osuđivanja vlastitih odluka. Taj pristup mi je bio ključan.
Somatski pristup je za mene jedini koji stvarno pali. Pitanja poput: što se sada događa u mom tijelu, gdje to osjećam, što se mijenja već samim osvještavanjem, često su mi pomogla da jasno povučem granicu između discipline i pretjerane kontrole.
To mi je posebno pomoglo u roditeljstvu, u trenucima kad osjetim da se grčevito borim protiv toga da djeci dopustim još jedan slatkiš. Upravo tu sam najviše vježbala umjerenost, onu koja dolazi iz prisutnosti i povjerenja, a ne iz straha i kontrole. Još uvijek vježbam, vjerojatno nikada neću prestati.
Koji su tvoji “slow momenti” kad ti je najteže? Imaš li neku tehniku ili naviku koja ti doslovno spašava dan?
Moji najjači adut slow momenata je šutnja. Dugo sam učila da ne moram o svemu i sa svima razgovarati. Kad mi je najteže i kad imam osjećaj da je sve preglasno, u meni i oko mene, jednostavno stanem. Ne objašnjavam, ne popravljam, ne guram dalje. Šutim i slušam što mi tijelo pokušava reći. Ili ne slušam. Ponekad jednostavno ta puza učini svoje.
Taj pristup mi je jako blizak i kroz kinesku medicinu, posebno kroz ideju Wu Wei, da ne moraš uvijek gurati, nego ponekad pustiti da se stvari same slože. Danas to često čujemo kroz znanost I priče o vagusnom živcu i živčanom sustavu, ali suština je ista: kad si stalno u grču, tijelo se ne može oporaviti. Kad svijet oko mene gori, šutnja mi doslovno spašava dan, a kineska medicina je to objasnila tisuće godina unazad.
Kad bi mogla izdvojiti 3 stvari koje su ti najviše pomogle u upravljanju dijabetesom, što bi to bilo?
Upravljanje dijabetesom za mene je uvijek bilo stvar preuzimanja stvari u svoje ruke. Uvijek sam vjerovala da najveća snaga dolazi iz mene same i da ne trebam pomoć. Rano sam počela raditi, još sa 14 godina, i ništa mi nije bilo sram raditi da bih nešto postigla. Ta disciplina i sposobnost da dobro organiziram svoje vrijeme oduvijek su mi pomogle da držim sve pod kontrolom – od mjerenja, inzulina, obroka, do svakodnevnih obaveza.
Edukacija je isto bila ključna. Ako ne znaš što radiš i ne razumiješ sve aspekte zdravlja, od hrane do psihologije, teško je stvarno upravljati dijabetesom. Kada pristupiš svemu cjelovito, tek tada počneš osjećati taj aha trenutak, kada stvarno shvatiš što ti pomaže, a što koči tvoje tijelo i energiju. Samo slušanje liječnika nije dovoljno, nije ni 10% priče. Rano sam se povezala sa dijabetes zajednicom – susreti s njima su često bili prekretnica za osvještavanje onoga što ja mogu bolje.
Pokret je treći element koji me doslovno održava cijelo vrijeme. Oduvijek sam hodalica, neiscrpna u kretanju, danas puno smirenijem. Redovito se krećem, stojim, šetam, vježbam, to mi pomaže da zadržim dobru inzulinsku osjetljivost, mišićnu masu, ali i glavu koja s dijabetesom zna brzo klonuti. Pokret je moj način da preuzmem kontrolu, da aktivno sudjelujem u svom zdravlju i osjećam da mogu nešto promijeniti.
Što bi voljela da si znala na početku, a nitko ti nije rekao?
Sve je došlo u pravo vrijeme, moje spoznaje se jednostavno nisu mogle dogoditi ranije, nego su došle onda kada je trebalo, i sigurna sam u to. Ipak, postoji nešto što bih voljela da sam znala ranije: ako se ne zauzmeš za sebe, nitko neće. Još danas postoje osobe s dijabetesom koje ne znaju da imaju pravo na noviju tehnologiju ili novije inzuline. Za neke stvari je ključna proaktivnost, a ne čekanje da ti netko kaže. I sama sam mogla čekati da mi netko pokaže put da se osvijestim, a sada znam da je važno uzeti stvari u svoje ruke.
Koja bi bila tvoja poruka nekome tko je upravo dobio dijagnozu i osjeća strah ili sram? Što bi mu rekla kao osoba koja zna kako je to iznutra?
Kada saznaš da imaš dijabetes, daj si tjedan dana da osjetiš sve, sram, tugu, ljutnju… sve emocije su normalne. Nakon toga, uzmi papir i zapiši svoje snage i stvari na kojima želiš raditi. Pogledaj što ti ide dobro — možda će ti baš te snage pomoći da se bolje nosiš s dijabetesom. Često dijabetes na svoj način „otvori oči“ i mnogi ljudi zbog njega danas žive kvalitetnije nego prije.
Na svojim slabostima možeš raditi polako, korak po korak. Odaberi jednu naviku i pokušaj je promijeniti — na primjer, primijeti kako svakodnevni sokovi utječu na tebe i kako ih smanjiti. Poveži se s drugima. Znam da je teško, i mnogi se tek nakon godina usude pridružiti grupama podrške ili udrugama, a onda im bude žao što to nisu učinili ranije. Ja osobno, i kao edukator i kao osoba koja se svakodnevno nosi s dijabetesom, najveću snagu pronalazim u druženju s ljudima koji imaju isti izazov. I zapamti — ako ti ikad zatreba, tu sam za tebe.
Foto: Freepik, privatna arhiva
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Pametno rješenje za “slatku krizu”: dijabetes friendly čoko-keksići od kvinoje