Na sami spomen imena Sara Peranić, vidim osobu koja zrači snagom, odlučnošću te je motivirana iskrenom željom da ženama pomogne živjeti živote kakve one ustvari i zaslužuju. Godinama pratim njezin rad i uvijek me oduševljavao iskreni entuzijazam kojim zrači. Na Sarinom Instagram profilu niti jedna objava nije obična jer će vas svaka potaknuti na razmišljanje i možda čak uzdrmati temelje lažne sigurnosti unutar kojih su potisnute sve one vaše istinske želje. Uživajte u razgovoru koji slijedi.
Draga Saro, tvoji programi SamopuzdaniJa i PoduzetniJA su mnogim ženama doslovno promijenili život. Kako si došla na ideju kreirati te programe?
Oba programa su nastala kao odgovor na osluškivanje potreba zajednice koja je redovito pratila moj besplatan sadržaj i rasla sa mnom. Sve je krenulo od odluke da kvalitetno iskoristim period u kojem sam aktivno tražila posao te želje da podijelim sa širom zajednicom ono što je meni pomoglo u postizanju svoje prvo osobne, a zatim i profesionalne transformacije.
Na svojoj stranici si otvoreno napisala kako si i sama nekad bila u poziciji osobe kojoj nedostaje samopouzdanje i koja je jako samokritična te sklona overthinkingu. Kako je počeo tvoj put osobnog rasta, odnosno koji su bili prvi koraci koji su te pokrenuli s mjesta i doveli do toga da danas živiš svoju najsretniju verziju?
Vrlo otvoreno pišem o poziciji u kojoj sam nekada bila upravo zato što želim prvo svojim primjerom, a zatim i brojnim primjerima polaznica mojih programa pokazati nekome tko je trenutno na tom mjestu da je promjena moguća, čak i onda kada se osjećamo toliko obeshrabreno da sumnjamo da ćemo mi ikada biti jedna od tih uspješnih priča o kojima čitamo. Često na svojim društvenim mrežama i web stranici pokazujem svoje stare fotografije jer je moj fizički izgled bio samo ogledalo unutarnjeg stanja, iako sam, izvana gledajući, bila potpuno funkcionalna, ambiciozna, svestrana i društvena. Teško je definirati početak promjene, budući da je u osobnom razvoju tempo napredovanja uglavnom jedan korak naprijed, dva natrag. Moj početak je bio prilično uobičajen: dodatne edukacije, jako puno literature iz domene psihologije i self helpa, osobna psihoterapija, pisanje dnevnika, slušanje podcasta, a zatim i volonterska iskustva, edukacija za psihoterapeuta i onda najteži korak – integracija znanja u vlastito iskustvo.
Što je po tebi najčešći uzrok zašto mnoštvo žena danas ima nisko samopouzdanje?
Ovo pitanje traži od nas da povežemo stvari koje obično gledamo odvojeno, jer se odgovor krije u međuovisnom spletu društvenih, obiteljskih, povijesnih, odgojnih, tehnoloških, i mnogih drugih promjena.
Pokušat ću skratiti krenuvši od toga da se s jedne strane tek danas pitamo “kako se osjećamo” kada su naše egzistencijalne potrebe, u prvom redu sigurnost, krov nad glavom te voda i kruh namirene. Razmišljati o samopouzdanju je, iz povijesne perspektive gledajući, luksuz, jer se generacije prije nas koje su se borile za egzistenciju, nisu stigle baviti takvim pitanjima. S druge strane, razvoj tehnologije i pojava društvenih mreža snažno su potencirale uspoređivanje u kojem ne postoji fair play jer mi svoj normalan, nesavršen život uspoređujemo s najsvjetlijim trenucima nečijeg života, koji je pritom provučen kroz razne filtere. Gledano s društvene perspektive, sve se više ističe individualnost osobe, dok važnost šire obitelji na neki način gubi na snazi. Upravo je ta šira mreža podrške ranije davala pojedincima snagu i osjećaj da nisu sami. I zatim dolazimo do najizravnijeg uzroka: rijetko koji roditelj se educirao o odgoju prije no što nam je krenuo prenositi uvjerenja o tome kakvi smo mi i kakav je svijet. Iskustva koja smo proživjeli kroz odrastanje snažno su oblikovala naša uvjerenja, pa tako i uvjerenje o tome za što jesmo ili nismo sposobni. Imajući na umu to da se nekada vjerovalo da su kritika, batina i kazna izašle iz raja, dok bi nas pohvala mogla pokvariti, vrlo je jasno da je na nama dugačak i neophodan proces redefiniranja ideja o tome kakvi smo mi, što zaslužujemo te za što smo sposobni. Mi saznajemo da nešto možemo kroz akciju. A ako je svaka naša akcija pod povećalom, strahom od osude, posramljivanja i kritike, naravno da ćemo se ustručavati išta poduzeti.
Pročitala sam mnogo pozitivnih iskustava tvojih klijentica. Kako se ti osjećaš danas kada znaš da svojim radom mijenjaš živote drugih na bolje? Je li ta činjenica ono što te možda najviše motivira?
Ne volim si pripisivati tako velike zasluge zato što zaista vjerujem da osoba koja je odlučila pronaći način da uvede željene promjene u svoj život bi to postigla sa mnom ili bez mene. Naravno, pritom ne mislim da nam mentori, psihoterapeuti i općenito pomagači na tom putu nisu potrebni, ali sam svjesna da je ta promjena rezultat njihovog, a ne mog rada. Ono kako ja doživljavam svoj rad je da sam jedna karika u lancu promjene tih žena i baš zato što znam koliko je taj lanac nekada težak i bolan, svaka od njih ima moje duboko poštovanje za taj proces te zahvalnost što imam priliku biti dio njega. Mislim da me vodi nešto puno dublje od motivacije, jer znamo da je motivacija nešto što je podložno promjeni i oscilacijama, dok je moj rad godinama vrlo konzistentan. A do te svrhe vjerujem da sam došla upravo promatrajući kroz rad nevjerojatne promjene kod žena s kojima sam imala prilike raditi. Neke od njih su nakon godina borbe s anksioznošću i depresijom napokon pronašle način da žive zadovoljno, ispunjeno i s unutarnjim mirom, druge su dovele u remisiju razne psihosomatske bolesti i fizičke tegobe, neke su napokon ostvarile dugo željene partnerske odnose, ili pak majčinske uloge, neke su pokrenule svoje nevjerojatne poduzetničke priče, dakle promjene su vrlo različite, a svaka od njih je posebna inspiracija i motivacija da ova znanja i alati dođu do još većeg broja žena.
Koja su to neka od najčešćih uvjerenja koje imaju tvoje klijentice i koja ih zapravo koče u tome da žive život svojih snova?
Govorit ću u množini, jer sam i sama nekada živjela sva ta uvjerenja koja danas susrećem u radu. Prije svega uvjerenje da nismo dovoljno dobre i da ne zaslužujemo bolje. Zatim da željeti više od života znači biti nezahvalan, gramzljiv, pohlepan. U našem društvu je strah i dalje dominantna emocija koja nas vodi kroz dan, a osim toga tu su vrlo prisutni sram i krivnja. Osjećamo sram što pomislimo ili poželimo nešto drugo i drugačije od onoga kako su živjeli naši preci. Osjećamo krivnju zato što nismo zadovoljni s ovime što imamo. Bojimo se kazne, osude i odbacivanja i zato mnoge žene godinama pokušavaju zatomiti taj unutarnji glas koji se pita “zar je ovo sve od života?”. Duboko u sebi nosimo uvjerenje da brinuti o sebi znači biti sebičan, a da mjera u kojoj se kao žene možemo umanjiti zapravo pokazuje našu veličinu.
Ono o čemu se danas jako puno priča, ali što i dalje mnogima zadaje muke je jasno postavljanje granica. Znamo da je to kompleksa tema, ali možeš li našim čitateljicama dati jedan razlog zbog kojeg trebaju naučiti postavljati granice?
Kada bih govorila iz “knjige” onda bih rekla da je važno postaviti granice zato što one štite naš integritet i naše kapacitete. No, govoreći iz iskustva znam do koje mjere se žene u našem društvu mogu umanjiti te davati preko svih svojih kapaciteta kako bi “zaslužile” nečiju pohvalu i odobravanje. I zato bih krenula od toga da postaviti granicu znači stvoriti prostor u kojem ćemo to što dajemo moći davati bezuvjetno, bez očekivanja za uzvraćanjem. Naime, kada dajemo preko svojih mogućnosti, onda dajemo da bismo dobili. S druge strane, tek onda kada njegujemo zdrave granice možemo davati iz želje i sa mjesta bezuvjetne ljubavi.
Ti jako puno radiš i sa ženama poduzetnicama. Koji su po tvom iskustvu najčešći izazovi s kojima se žene poduzetnice susreću?
Iako se to ljudima ponekad čini kao dvije odvojene teme, ja doživljavam da vodim iste procese, bilo sa ženama koje mi se jave zbog manjka samopouzdanja ili sa ženama poduzetnicama. Svaka je poduzetnica prvenstveno žena, stoga se teme uglavnom preklapaju, s time što poduzetništvo dodatno podcrta i naglasi područja na kojima trebamo raditi. Tu se susretnemo sa strahom od naplaćivanja svoje usluge, stjecanja veće količine novca, uzimanja odmora, vremena i prostora za sebe, itd. Koliko god to čudno zvučalo, mi se bojimo živjeti kvalitetnije i lagodnije, čak i kada nam to poduzetništvo omogućuje, jer većina ne živi tako, a razlikovati se za nas kao društvena bića predstavlja veliku opasnost. Iako toga ne budu svjesne u trenutku kada započnemo naš rad, mnoge žene dođu upravo do tog uvida kroz zajednički rad, i s tog mjesta kreće i put promjene.
Svjesni smo kako je danas naš fokus ugrožen brojnim distrakcijama (čitaj: mobitel :)), a realno fokusiran rad bi nam svima trebao biti prioritet. Imaš li neki savjet kako sačuvati fokus?
Zapitamo li se kada to posežemo za mobitelom primijetit ćemo da su to trenuci u kojima nam je dosadno ili pak osjećamo neugodne emocije od kojih želimo pobjeći. Dakle, rješenje se nalazi u tome da nađemo način da svoju svakodnevicu učinimo kvalitetnom, ispunjenom i zadovoljavajućom. Neka vam cilj postane da si učinite svakodnevicu interesantnijom od scrollanja. Iako to stane u dvije rečenice, put do toga je ne baš tako jednostavan proces. Ali, kao i u svemu, da bismo nešto dobili, neophodno je da budemo spremni nešto i dati. :) Ako u nešto vjerujem, onda je to moć fokusa. Da bismo bili fokusirani, neophodno je da nađemo nešto što će nas do te mjere interesirati da se odupremo svim ostalim, primamljivim distraktorima. A da bismo pronašli nešto oko čega smo toliko strastveni, neophodno je da upoznamo sebe do dubina koje nikada nismo sreli. Upravo zato mnoge polaznice programa SamopouzdaniJA dođu do jasnoće oko toga što zapravo žele u životu i kako to postići, iako se u tom programu ne bavimo temama poduzetništva.
Na tvojoj stranici sam vidjela da si završila brojne edukacije, ali i da si se susrela s nekoliko smjerova psihoterapije. Sada si edukantica geštalt psihoterapije. Kako si odabrala baš taj smjer? Vjerujem kako oni koji tek žele krenuti na psihoterapiju često analiziraju kojeg psihoterapeuta odabrati te iz kojeg smjera pa bih voljela da nam pokušaš približiti geštalt.
Idemo ponovno vidjeti dvije perspektive, stručnu i iskustvenu :) Govoreći iz struke, istraživanja pokazuju kako za napredovanje u procesu psihoterapije nije važno iz kojeg pravca psihoterapeut dolazi, već da je ono ključno iz čega proizlazi promjena zapravo odnos između terapeuta i klijenta. Govoreći iz iskustva, svakako bih se složila da je odnos neophodan temelj, no također postoje i razlike s obzirom na pozadinu terapeuta, jer pravac u kojem se educirao definira okvire do kojih može podržati klijentov proces. Savjet za svakoga tko kreće na put osobne psihoterapije je da dobro istraži terapeutove reference: koje je sve edukacije pohađao, koliko dugo se obrazuje, kakvo je njegovo prethodno radno iskustvo. Moj prvi pravac na kojem sam stekla terapeutsku diplomu bila je Realitetna terapija koja se snažno oslanja na osobnu odgovornost, temeljne urođene ljudske potrebe te ono ključno – važnost odnosa. Ovaj pravac mi je uvelike olakšao funkcioniranje u svakodnevnom životu i u odnosima. No, budući da je spoznavanje sebe za mene cjeloživotni proces, nastavila sam s geštalt pravcem koji mi je pokazao sasvim nove dubine svih mojih tema, omogućio mi da razumijem zašto funkcioniram na određeni način, kada i u kakvim okolnostima sam razvila takve mehanizme ponašanja, itd. Iz razumijevanja sebe i svojih iskustva proizlazi i samoprihvaćanje, a ono je neophodna karika na putu rasta. Geštalt doživljava osobu kao cjelovito i slojevito biće, a tijekom procesa učimo skinuti sve te naučene i nametnute slojeve i obrane kako bismo došli do svoje suštine. Dok je u realitetnoj prizma iz koje promatramo osobu kognicija, u geštaltu je to emocija. Svaki pristup ima svoje prednosi i ograničenja, tu su još i tjelesna psihoterapija, transakcijska analiza, psihodrama, i mnogi drugi. Moje je mišljenje da je puno važnije koliko je psihoterapeut prethodno radio na razvijanju svojih kapaciteta, nego kroz koji je točno pravac to činio.
Često možemo vidjeti kako ljudi odgovornost za svoje neuspjehe ili nezadovoljstva prebacuju na druge. Kako prihvatiti da je odgovornost na nama i uzeti vlastiti život u svoje ruke?
Živimo u regiji koja snažno podržava ulogu žrtve i stoga je jako važno da se osnažimo i odupremo tim naučenim obrascima, da se ohrabrimo razlikovati i u konačnici, pronaći okruženje unutar kojega se njeguje neki sasvim suprotan narativ. Dok god govorimo da se ne možemo promijeniti jer je okruženje takvo, znači da se smatramo žrtvom okruženja. Pozvala bih čitatelje da više o tome poslušaju u mojoj podcast epizodi “Prerastanje okoline” koja je jedna od najslušanijih epizoda u bazi od preko 160 podcasta. Da bismo preuzeli odgovornost prvo što je potrebno je naučiti razlikovati odgovornost od krivnje. Odgovornost znači response – able, biti u mogućnosti (moćan) odgovoriti (na vanjske okolnosti). Odgovornost zapravo znači imati moć usmjeriti svoj život u željenom pravcu. Druga stvar koja je na tom putu potrebna je prihvaćanje, u prvom redu prihvaćanje života kakav jest. Dok god uspoređujemo svoje životne okolnosti s onime kako mi mislimo da bi one “trebale” izgledati, do tada produbljujemo svoju frustraciju, bez da išta zapravo mijenjamo. Zamislimo to kao da stavljamo ruž na usne, a nismo skinule poklopac, ili pak dajemo gas, a nismo u brzini. I treća stvar, neophodna za početak tog procesa je pomicanje fokusa sa prošlosti prema budućnosti s naglaskom na to “što danas mogu učiniti drugačije, što ja sebi mogu pružiti od onoga što mi je bilo potrebno a nisam dobio/-la?”.
Što bi poručila ženi koja trenutno nije sretna na svom poslu, ima ideju o kojoj mašta, ali koči je strah zbog gubitka “sigurnosti”?
Dok god smo nezadovoljni i frustrirani zbog radne atmosfere, visine plaće ili ponašanja drugih ljudi – do tada nećemo pronaći zadovoljstvo ma gdje se nalazili, jer i dalje vjerujemo da naše unutarnje stanje ovisi o vanjskim okolnostima, a ne o tome kako se mi s njima nosimo. Dok smo na mjestu na kojem nismo zadovoljni uvjereni smo da bismo bili zadovoljni “kad i ako”, npr. “kad bi imali veću plaću, kad bi pokrenuli svoj posao, kad bi promet bio brži, itd”. Upravo u tom uvjerenju stoji zamka, jer nas takav način razmišljanja čini ovisnima – dobro sam samo ako su svi preduvjeti za to osigurani. Ovo je za mene bila jedna od najtežih lekcija, a i u radu s brojnim klijenticama se susrećem s time da je ovo lekcija koju najviše ljudi prepoznaje, ali zapravo ne razumije odnosno ne živi. Jako je teško, ali nužno, naučiti kako da upravljamo svojim emocijama i stanjima, čak i onda kada se oko nas događaju vrlo nezavidne i neželjene situacije. Ipak, dok tu lekciju ne savladamo, nećemo pronaći ni unutarnji mir i zadovoljstvo. Važno mi je dodati da ovo govorim imajući iza sebe iskustvo početnog stadija karcinoma u 21. godini, gubitka majke i bake u razmaku od 6 mjeseci u dobi od 23 godine, preuzimanja obiteljskog poslovanja i kredita sa 24 itd. Čak i u nekim od najtežih životnih perioda kao što je bilo prihvaćanje majčine teške bolesti, osjećala sam veliku zahvalnost na prilici da si kažemo sve što imamo i da provedemo te posljednje godine zajedno, kvalitetnije i svjesnije nego ikada. Jednom kada naučimo kako kontrolirati svoja emotivna stanja bez obzira na trenutne okolnosti, onda ćemo znati i kako osjećaj sigurnosti pronaći unutar sebe, a ne ga temeljiti na ugovoru o radu ili plaći koju nam netko isplaćuje.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kakvi su tvoji planovi za budućnost? Iz moje perspektive izgleda kao da si ostvarila sve što jedna osoba može ostvariti. Što te motivira za dalje?
Iz moje perspektive, tek sam krenula :) I to govorim s mjesta zahvalnosti, ponosa i uživanja u procesu. Nekada ranije bih ganjala dalje ciljeve bez da stanem, osvrnem se, pohvalim, nagradim i uživam u postignuću. Danas zaista mogu reći da postižem velike stvari u balansu privatnog i poslovnog života i prisutnosti, s fokusom na proces, ne više na cilj. Moj plan je nastaviti raditi pozitivne promjene u društvu i doprijeti do što većeg broja ljudi koji žele živjeti ispunjenije, kvalitetnije i svjesnije. Važno mi je dodati da ne propagiram sretan život, već svjestan život, a to znači da je neminovno da će nam se u životu pojaviti neželjene situacije oko kojih nećemo biti sretni, no svjesnost nam daje priliku da ih proživimo, naučimo nešto iz njih, dozvolimo im da nas na neki novi način formiraju, i s tim iskustvom obogaćeni idemo dalje. Što više radim sa stotinama žena našeg govornog područja diljem svijeta, to više smisla u svemu ovome vidim, a onda mi taj smisao daje i potrebno pogonsko gorivo da nastavim snažnije i kvalitetnije nego ikada ranije.
Razgovarala: Anđela Sabranović
Foto: Privatna arhiva