PIŠE: Anastazija Godić, psihoterapeutkinja
Moje ime je Anastazija, a dolazi od grčke riječi „Uskrsnuće“. Uskoro je Uskrs, najveći kršćanski blagdan pa me ta poveznica potaknula da napišem ovaj tekst.
Mnogi ljudi žive u verzijama sebe koje im više ne služe, u kojima su nesretni i nezadovoljni. Najčešće zbog straha od promjene i neznanja što je “tamo negdje”. Zato ostaju u lošoj, ali dobro poznatoj realnosti. Jer sve što je nepoznato stvara strah, a njega rijetko tko voli.
Nekada sam i ja bila u toj skupini. Sve dok mi nije postalo previše bolno ostati u tom poznatom. Tada sam shvatila da nešto trebam promijeniti. Bilo me strah i nije bilo lako, ali znala sam da ovako dalje ne mogu, ako sebi želim dobro.
Odnos prema vlastitom imenu
Jedan naizgled banalan primjer, ali meni jako važan – moj odnos prema vlastitom imenu. Kao dijete sam ga se sramila, jer nisam poznavala nikoga tko se tako zove, a znali su me i ismijavati. Zato sam se predstavljala kao Ana i imam čak i knjižicu Tae kwon-do saveza na to ime.
Kada sam došla u srednju školu, bilo je još nekoliko Ana u razredu pa me nitko nije htio tako zvati, nego punim imenom – Anastazija. Danas sam im na tome jako zahvalna. S vremenom sam naučila da ono čega sam se sramila nije moj “minus”, nego moja prednost. I ne bih ga mijenjala.
Danas se nekima ne sviđa moja direktnost, ali meni se još manje sviđalo kada sam imala pognutu glavu i nisam se usudila reći „ne“. Naučena sam, kao i mnoge žene na ovom podneblju, da trebamo biti dobre, poslušne i nasmijane kako bi nas voljeli. Pritom smo mnoge zaboravile voljeti sebe, jer nas to nitko nije naučio.
Puno toga možemo promijeniti, ali se trebamo usuditi
Svi mi imamo nešto što ne volimo kod sebe, bilo da je to fizički izgled ili neka osobina. Ono što sam naučila je da puno toga možemo promijeniti, ali se trebamo usuditi.
Znam da će neki pomisliti: „lako je njoj pričati“, ali isto tako znam kako je puno teže ostajati u životu u kojem ne volimo i ne poštujemo sebe, nego napraviti promjenu. Promjena ne znači da trebamo mijenjati sve niti da se mora dogoditi preko noći. Ona ide malim koracima, ali je važno da budemo dosljedni i imamo na umu ono što je dobro za nas, a da pritom nikome ne nanosimo štetu.
Isto tako, svi u sebi imamo puno toga lijepog, a da toga često nismo ni svjesni. Kada to osvijestimo, raste naše samopouzdanje i zadovoljstvo sobom. Postajemo otporniji i dobivamo neku novu snagu. S takvom energijom donosimo bolje i svjesnije izbore za sebe. Rezultat je kvalitetniji život i veće zadovoljstvo istim. Jer jedan je život i, iako se ponekad čini da traje dugo, to ne mora uvijek biti tako.
Uvijek postoje ljudi koji bi htjeli biti kao vi
Zato bih voljela da se zapitate:
- Koji dio sebe i dalje „vučete“ sa sobom, iako ste svjesni da vam ne služi?
- Koji dio sebe trebate prihvatiti, iako vam se možda ne sviđa u potpunosti?
- Koji dio sebe trebate probuditi i aktivirati, kako bi vam život bio jednostavniji, a vi sretniji?
- Koji dio sebe trebate otpustiti, jer služi drugima, a vama čini štetu?
Za kraj, želim da zapamtite – koliko god se možda sebi ne sviđate, uvijek postoje ljudi kojima ste neprocjenjivi ili koji bi htjeli biti kao vi. Neka vam to bude poticaj da otpustite ono što vam ne koristi, a osvijestite i uživate u onome što je dobro za vas.
Anastazija Godić diplomirana je socijalna radnica s 16 godina iskustva u radu na psihijatriji. Edukaciju iz realitetne psihoterapije završila je s međunarodnim ECP certifikatom, a danas vodi privatnu psihoterapijsku ordinaciju u Zagrebu. U radu s klijentima naglašava holistički pristup, jačanje kapaciteta i kvalitetan terapijski odnos, nudeći individualnu i grupnu terapiju, partnersko savjetovanje, grupe podrške, webinare i retreate. Njezin cilj je pomoći ljudima da pronađu ravnotežu, snagu i unutarnji mir u svakodnevnom životu.
Tekst: Anastazija Godić, psihoterapeutkinja
Foto: Freepik
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Zašto partnerskom odnosu treba prostor, a ne još jedan savjet?