Postoje priče o poduzetništvu koje zvuče glamurozno: laptop na plaži, fleksibilno radno vrijeme, sloboda bez granica. A onda postoje one druge, tiše i puno stvarnije: godine rada, sumnje, odbijanja, neprospavane noći, djeca koja trebaju doručak i bilježnice, klijenti koji čekaju kampanje i žena koja negdje između svega pokušava ne izgubiti sebe.
Zvjezdana Vukić, vlasnica marketinške agencije A La Dizajn, spada upravo u ovu drugu kategoriju. Njezina priča ne počinje “uspjehom preko noći”, nego ljetom 2020., blizancima u naručju, +35 °C i osjećajem da nakon 15 godina rada odjednom više nigdje ne pripada. Nitko je ne zapošljava, svi zaziru od “mame blizanaca”, a ona prvi put jasno osjeća rečenicu: “Nitko me ne treba.” Iz te točke, između “jadna ja” i još jednog razgovora u kojem je svedena na komplikaciju, nastao je trenutak prkosa koji ju je doveo do toga da zaposli samu sebe.
Danas, pet godina kasnije, Zvjezdana vodi agenciju s više od petnaest mjesečnih klijentica, timom suradnica, dečkima koji su upravo krenuli u školu i životom koji je sve samo ne linearan. U vremenu u kojem sve više žena priča o burnoutu, preopterećenosti i osjećaju krivnje jer “nisu dovoljno dobre ni na jednom frontu”, razgovarali smo sa Zvjezdanom o onome što se rijetko vidi na društvenim mrežama: trenucima kada je bila na rubu, granicama koje je morala naučiti postaviti, trećem načinu koji uporno traži, negdje između mame, poduzetnice i žene koja želi živjeti sporije, iskrenije i po svom.
Za početak – tko je Zvjezdana iza A La Dizajna? Kad skineš titule “poduzetnica”, “vlasnica agencije”, “mama blizanaca” – kako bi sama sebi opisala tko si danas?
Ja sam jedna energična žena koja vjeruje da je život stvarno napravljen za sreću i da nam u njemu treba što više neodustajanja i što više vraćanja sebi. Neodricanja od svojih vrijednosti, od onoga što jesmo i stalnog napredovanja, korak po korak. Najizazovnije mi je odmaknuti se od uloge mame i mame poduzetnice, jer znamo koliko nas djeca mogu potpuno obuzeti. Baš zato mi je važno ostati vjerna sebi i pronaći neki treći način koji jednako podržava mene, moj rast i sve uloge koje živim.
Kako je izgledao tvoj put do A La Dizajna? Jesi li oduvijek znala da želiš svoju agenciju ili je poduzetništvo došlo “iz nužde”, želje za slobodom…?
Oduvijek sam znala da nisam stvorena za velike kolektive i da je moj put u poduzetništvu no duuugo vremena nisam imala što hrabrosti što jasnoće napraviti prvi korak. A onda je došao iz nužde i ljeta 2020. godine, kad sam shvatila da nisam samo nezaposlena (bila sam na porodiljnom s blizancima), nego i nezapošljiva. Vani +35°, ja unutra, s 0 planova, 0 posla i 0 ideje što dalje. Nakon preko 10 godina rada i iskustva u dizajnu i marketingu, preko 5 godina rada kao profesionalne kuharice u nekim od najboljih restorana Istre, za mene nema mjesta… Ono što sam tada osjećala bilo je: “Nitko me ne treba. Ne mogu se uklopiti. Ne zapošljavaju me.”
Korona je bjesnila, ja mama malih blizanaca, sve moje diplome, iskustvo, odjednom ne vrijede ništa! I baš tada, negdje između “jadna ja” i još jednog “aha imate malu djecu, ahaaaa blizance”, odlučila sam: Ako me nitko neće zaposliti – zaposliti ću samu sebe! Od te odluke nastalo je sve. I evo me 5 godina nakon, čvrsto na nogama i zaposlena.
Blizanci u školi + agencija koja raste – kako danas izgleda tvoj prosječan dan?
Moj prosječni dan izgleda tako da se najčešće u osam navečer samo srušim i ne znam gdje je dan nestao. Šalu na stranu, stvarno ima puno akrobacija. Prvi razred s blizancima me dosta poljuljao. Nove rutine, prilagodba njih, mene, nas kao obitelji. A uz to vodim agenciju s više od 15 mjesečnih klijentica, tim od tri suradnice i žongliramo sve moguće rokove i projekte.
Intenzivno je, ali ja sam primorano osoba od rutina. Pogotovo otkad su došli blizanci. Trudimo se što manje odstupati od dnevnog ritma. U 15 idemo po dečke, onda marenda, pa zadaće, zatim treninzi ili vrijeme za druženje, ili nešto za mene. Ono što nam najviše spašava dan i na čemu sam baš zahvalna je to što partner i ja svako jutro, nakon što odvezemo dečke u školu, imamo sat vremena kave samo za nas. To je naš mali ritual. I još jedna stvar koju čuvam kao svetinju – vikend je u pravilu offline. Vrlo rijetko radim iznimke. Mislim da baš to spašava ostatak tjedna.
Koji su ti najveći izazovi u usklađivanju biznisa i majčinstva baš u ovoj fazi – kad su djeca krenula u školu?
Mislim da mi je puno teže nego što sam očekivala ponovno pronaći novu rutinu. Svi su mi govorili “čekaj da vidiš kad krenu u školu”, ali tek sad vidim koliko je to istina. Imamo sve manje i manje vremena, za sve što bih ja htjela u danu, a to je uvijek malo previše. Najveći izazov mi je zapravo moje vlastito očekivanje. Oduvijek sam bila TYPE A štreberica, sve petice, i mislim da sam prvu četvorku dobila tek na faksu. A moji dečki, oni pak imaju skroz drugačiji ritam. Jako su pametni, dobri i dragi, ali baš su onako “muški – muški” i škola im nije visoko na listi prioriteta.
Tu učim prihvaćati da svatko ima svoj put, da su oni svoji i da ne moraju biti kopija mene. To mi je trenutno najveći životni trening. A gdje sam se iznenadila? Mislila sam da će im gradivo teže ići i da ćemo puno više morati raditi, ali stvarno su se jako dobro snašli. Prihvatili su novu sredinu, školu, obaveze i čak uživaju u svemu tome. Iznenadilo me koliko su zapravo prilagodljivi i koliko mogu kad im dam prostora.
Biti žena u biznisu još uvijek nosi određene etikete i očekivanja. S kakvim si se predrasudama susrela? Jesi li ikad imala osjećaj da se moraš “dokazivati duplo”?
Volim za sebe reći da sam “obično neobična” poduzetnica. Oduvijek sam imala osjećaj da ne pripadam ni jednoj ni drugoj “strogo definiranoj” ulozi. Dizajnerica sam po zanimanju, ali nikad nisam bila dovoljno avangardna ili alternativna da me se smatra “pravom” umjetnicom. A opet, s druge strane, uvijek sam bila malo previše svoja, previše kreativna i nekonvencionalna da bih bila tipična poslovna žena.
Dugo sam se borila s time što se zapravo očekuje od jedne žene u biznisu. Što znači biti voditeljica agencije? Što znači biti CEO? Kako to izgleda? Kako se “trebam” ponašati? I zadnjih godinu dana jako radim na tome i došla sam do nečega važnog. Premium brend i premium usluga nisu fancy Instagram život, perfekcija, najbolje i najljepše. To nije ono što čini poslovnu ženu.
Meni je premium nešto sasvim drugo: da svaka moja klijentica osjeti i dobije podršku, razumijevanje, savjete i rješenja baš za nju, da se osjeća slobodnom i posebnom.
Poduzetništvo često romantiziramo kao slobodu, a realnost je često – umor. Jesi li ikad bila na rubu da odustaneš?
Mislim da mi se želja za odustajanjem javi barem jednom tjedno kada nešto pođe po zlu. Jedina konstanta u poduzetništvu je da se sve stalno mijenja i da stalno moramo imati kapacitet za nove izazove, nove odgovore i nove krivulje koje nismo planirali.
Ovo ljeto sam imala jedan veliki period kada sam se stvarno morala odmaknuti. Dva mjeseca gotovo nisam radila ništa. Da se nisam maknula, ne bih se mogla vratiti. I mislim da je to potpuno normalno. Čak me više brine kada netko kaže da nikad nije došao do tog trenutka “ne mogu više”, jer to često znači da nije ni stigao do granica svog rasta.
Kad razgovaram s poduzetnicama oko sebe, sve zapravo kažu isto. Nije pitanje hoće li biti teško. Hoće. Nije pitanje hoće li biti umora, sumnje i faza kada se čini da ništa ne ide. Hoće. Pravo pitanje je koliko možeš istrajati? Koliki kapacitet možeš izgraditi?I kad je najteže, kad nema prodaje, kad se sve raspada, možeš li se vratiti sebi i ponovno nastaviti?
Slowliving momenti – postoje li uopće u tvom rasporedu ili su još uvijek više ideal nego stvarnost?
Da u mom životu zapravo nema slowliving trenutaka, ne znam bih li uopće mogla funkcionirati, Jer moj tjedan i ritam su stvarno kaotični. I zato mi ti mali i veliki rituali i navike spašavaju dan. Jedan od najdražih mi je jutarnja kava s partnerom, o kojoj sam već pričala. Drugi veliki ritual mi je zimsko kupanje. To mi je postalo važan dio života. Već drugu godinu se kupam i ove zime sam ušla u more na 14,9 stupnjeva. To je toliko intenzivno iskustvo da se cijeli svijet na trenutak zaustavi. Postoji samo ti i more i potpuno otpuštanje.
Trudim se i biti što više bez ekrana, s obzirom na to da mi je vođenje agencije za digitalni marketing jako vezan uz ekrane. Offline vikendi, jutarnji rituali, ako uspijem ustati barem pola sata prije svih za malo joge ili meditacije. to su moji mali “sporiji trenuci”. A kad mi je teško, trudim ih se imati još više.
U kojim si situacijama morala naučiti reći “ne” da bi si otvorila prostor za dah? Što je otpalo putem, a što je ostalo kao tvoja čvrsta granica?
Uh, reći NE je jedan od onih mojih velikih izazova. I to čak ne reći NE onome što mi nije napeto, već reći NE dobrim stvarima za koje jednostavno sada nije vrijeme. Jako sam ambiciozna i uvijek bih sve i sada i drago mi je da imam partnera i suradnice koji mi pomažu da ipak ponekad stavnem ne loptu i kažem ne.
Ono što mi je oduvijek bila čvrsta granica jest da ni pod koju cijenu ne odustajem od svojih vrijednosti. Pa čak i ako to znači sporije rezultate, manji rast ili drugačiji put. Ne želim sebe umanjiti. Ne želim se prikazivati drugačijom samo da bih se nekome svidjela, izgledala “prihvatljivije” na mrežama ili uklopila u neki trend. To mi je stvarno velika životna i poslovna vodilja.
Što se tiče klijenata, često me pitaju s kim radim, kakva mi je niša, je li to uslužni sektor, proizvodni, kreativci. A ja sam shvatila da moja niša nije industrija. Moja niša su odnosi. Radim s klijenticama čije vrijednosti mogu osjetiti. U čiju viziju vjerujem. U ono što nude i što žele postići. To mi se pokazalo kao najbolji mogući recept, kada se stvarno razumijemo i kad postoji povjerenje, zajedno dođemo do rezultata koji podržavaju njihov online biznis, ali i njih same.
Što bi voljela da tvoja djeca jednog dana kažu o tvom načinu rada i života?
Je li ti važno da vide “mamu koja stalno radi” ili “mamu koja zna stati”?
Mislim da je ovo pitanje s kojim se svakodnevno bori gotovo svaka mama koja radi, bilo da je poduzetnica ili zaposlena. Ja bih voljela da moja djeca jednog dana imaju velike snove i da se ne boje težiti onome što žele. Ali isto tako želim da razumiju da snovi traže trud, rad i upornost. Da ništa vrijedno ne dolazi preko noći.
I partner i ja se trudimo da, kad smo s njima, to bude kvalitetno vrijeme. Da smo prisutni i povezani, i da u tim trenucima uživamo kao obitelj. Trudim se svaki dan imati barem pola sata samo za njih. Još uvijek svaku večer čitamo najmanje dvadeset minuta. To nam je postao mali ritual koji ne preskačemo. I jednako tako, važno mi je da vide da postoji vrijeme za njih, vrijeme za nas kao par i vrijeme za obitelj. Ne želim da vide samo mamu koja stalno radi, ali ne želim ni da žive u iluziji da je uspjeh moguć bez predanosti.
Tražim i u poslu i osobno treći način koji odgovara samo našem životu pa bilo to drugima čudno ili nepojmljivo i msilim da zasada u tome većinom uspijevamo.
Što bi poručila ženama koje razmišljaju o vlastitom biznisu, a boje se da će time “pokvariti” obiteljski život ili izgubiti sebe?
Meni je biznis, umjesto da me “odnese” ili da izgubim sebe, zapravo donio najveću moguću spoznaju. Natjerao me na rad na sebi koji, mislim, u poduzetništvu jednostavno ne možeš izbjeći. Zato bih ženama koje se boje rekla: nemojte se bojati da ćete izgubiti sebe. Mnogo je veća šansa da ćete se baš ovdje, pronaći.
A ono što mi je najvažnije da čujete, bilo da tek razmišljate o biznisu, da ste u njemu ili da ste negdje između, jest ovo: nemojte se zadovoljiti tuđim načinima i tuđim savjetima. Ne mora vam odgovarati ono što odgovara drugima. Ne morate raditi “kako se radi”. Uvijek težite pronaći način koji je vaš. Ja to zovem treći način, način koji nije ni ono što drugi očekuju, ni ono što “bi trebalo biti”, nego ono što stvarno podržava vas, vašu obitelj i vaš život.
Sjednite i zapišite: što je ono oko čega nema kompromisa, što želite postići, kako želite živjeti. I onda potražite podršku, mentora ili nekoga tko će vam pomoći da od svih informacija i svih metoda izvučete ono što je baš za vas. Jer vjerujem da u vremenu koje dolazi, uz sve promjene koje živimo, jedini put do uspjeha, online i offline, je upravo taj – pronaći svoj treći način.
Foto: privatna arhiva
MOGLO BI VAS ZANIMATI: INTERVJU: Ivana Petković Čevra pretvara biznis u svrhovit poduzetnički put, a njena tvrtka Echo360 donosi jasnu poruku – „Less noise, more echo“