Alzheimerova bolest već desetljećima zbunjuje znanstvenike i plaši obitelji diljem svijeta. Znamo da u mozgu oboljelih nastaju nakupine proteina (plakovi) koje remete komunikaciju među neuronima, ali još uvijek nemamo jednostavan odgovor na pitanje: zašto se to točno događa i kako taj proces zaustaviti?
Novo istraživanje znanstvenika s Baylor College of Medicine u SAD-u, objavljeno u časopisu Nature Neuroscience, donosi zanimljiv i ohrabrujući trag i usput nas podsjeća koliko je naš mozak živ, promjenjiv i sposoban za “čišćenje”, čak i kad je već pod pritiskom bolesti.
Što su zapravo otkrili znanstvenici?
U ovom istraživanju koriste se miševi genetski “programirani” da razviju stanje slično Alzheimerovoj bolesti. To znači da im se u mozgu stvaraju slične nakupine proteina (tzv. amiloidni plakovi), a s vremenom dolazi i do problema s pamćenjem i ponašanjem – slično kao kod ljudi.
Znanstvenici su se usredotočili na jednu skupinu moždanih stanica koje se često skrivaju u sjeni neurona: astrocite. To su stanice koje ne služe samo kao “potpora” neuronima; sudjeluju u komunikaciji u mozgu, brinu o ravnoteži okoline neurona i imaju važnu ulogu u “održavanju” moždanog tkiva.
U središtu priče je protein Sox9. Istraživači su otkrili da podizanje razine Sox9 u astrocytima djeluje kao neka vrsta buđenja: ove stanice počinju aktivnije “čistiti” mozak od štetnih nakupina proteina.
Konkretno, pokazalo se da viša razina Sox9 pojačava ekspresiju jednog receptora zvanog MEGF10. Taj receptor nalazi se upravo na membranama astrocita i pomaže im da učinkovitije uklanjaju amiloidne plakove. Kao da im je netko dao bolji alat za čišćenje.
“Čišćenje” mozga i bolja memorija
Rezultati su bili vidljivi na dva načina: na snimkama mozga i u ponašanju samih životinja. Kod miševa kojima je Sox9 bio pojačan, u mozgu se vidjelo manje plakova, nakupine proteina bile su smanjene u odnosu na kontrolnu grupu. No još je važnije da su ti miševi bolje prolazili testove pamćenja i ponašanja. Drugim riječima, njihovo se kognitivno funkcioniranje poboljšalo.
Znanstvenici su napravili i suprotan eksperiment: kod druge skupine miševa genetski su “ugasili” Sox9. Tada su astrocyti djelovali manje zdravo, nakupine amiloidnih plakova bile su izraženije, a testovi pamćenja i ponašanja pokazali su dodatno propadanje.
Važan detalj ovog rada: sve se to događalo u mozgu miševa koji su već imali razvijene plakove i probleme s pamćenjem. Dakle, nisu se bavili prevencijom “na čistom terenu”, već modelom koji više sliči stvarnosti – kada se simptomi već pojave.
Zašto je ovo važno, ali i zašto nije čarobna pilula
Ovakve vijesti lako bude nadu i to nije loše. Znati da znanost svaki dan otkriva nove načine kako podržati mozak daje osjećaj da nismo bespomoćni. Ipak, važno je ostati nježno realan: ovo je istraživanje na miševima, a ne gotov lijek za ljude. Prije nego što bi se bilo kakav oblik ovakvog pristupa mogao primijeniti u klinici, potrebno je puno dodatnih koraka, sigurnosnih provjera i kliničkih ispitivanja.
Još uvijek ne znamo potpuno je li nakupljanje proteina uzrok Alzheimerove bolesti, posljedica ili kombinacija oboje. Negdje usred tih pitanja, svaka ovakva studija dodaje mali komadić slagalice:
- pokazuje da naš mozak ima ugrađene mehanizme “čišćenja”,
- sugerira da stanice koje nisu neuroni (poput astrocita) mogu biti jednako važne u terapijama,
- i otvara nova vrata za buduća istraživanja koja bi mogla biti nježnija, pametnija i usmjerenija na prirodne procese obnove u tijelu.
Možda najvažnija poruka ovakvih istraživanja nije: “Samo čekaj lijek”, nego: Mozak je živo, promjenjivo tkivo koje ima sposobnost obnove i vrijedi ga podržati na svim razinama.
Što možemo učiniti već danas?
Dok znanost traži načine kako intervenirati duboko u stanice, veći dio onoga što danas možemo učiniti je vrlo “zemaljski” i svakodnevan:
- njegujemo san i ritam spavanja koji hrani naš živčani sustav,
- biramo kretanje koje održava cirkulaciju i elastičnost mozga,
- njegujemo prehranu koja smanjuje kroničnu upalu,
- ostajemo u kontaktima s ljudima, odnosima i razgovorima koji nas hrane,
- dopuštamo si znatiželju i učenje, čak i u zrelim godinama – novi jezici, knjige, glazba, hobiji.
Sve to neće zaustaviti svaki proces starenja, ali njeguje teren na kojem ovakva buduća otkrića imaju više prostora djelovati.
Istraživanja poput ovog podsjećaju da je briga o mozgu dugoročna priča, a ne jednokratni zadatak. Dok znanost polako otključava nove mehanizme regeneracije, naš je dio putovanja – živjeti tako da mozgu dajemo što više prilika za oporavak, učenje i mir. U ritmu koji je bliži nama, a ne stalnoj utrci.
Foto: Freepik
MOGLO BI BAS ZANIMATI: Prof. dr. sc. prim. Nataša Klepac, dr. med.: Kako razlikovati normalno starenje od ranih simptoma Alzheimerove bolesti