Piše: Tea Crnjak, herbalistkinja i aromaterapeutkinja
Kad govorimo o endometriozi, najčešće govorimo o dijagnozi, boli, operacijama i terapijama. Puno rjeđe govorimo o tome kako zapravo izgleda živjeti u tijelu koje boli, koje upozorava, koje traži usporavanje u svijetu koji stalno traži više, brže i jače. Ja sam taj put upoznala iznutra.
Ne samo kao žena koja živi s endometriozom, nego i kao herbalistica i aromaterapeutkinja koja je kroz vlastito iskustvo počela graditi jedan drugačiji odnos prema zdravlju. Za mene prirodni pristup endometriozi nikada nije značio traženje čarobne biljke ni još jednog rješenja izvana. Prirodni pristup endometriozi znači povratak sebi, učiti kako živjeti drugačije – sporije, svjesnije, nježnije, ali istovremeno odgovornije.
Prirodni pristup endometriozi znači naučiti da tijelo nije neprijatelj, nego komunikator. I da simptomi nisu kazna, nego poruka.
Odnos s prirodom iz potrebe
Oduvijek sam osjećala povezanost s prirodom, ali nisam ni slutila da će ljekovite biljke postati moj životni put. Fitoterapija je uvijek bila suputnik u mom životu, no prvi put me ozbiljnije pozvala tijekom srednje škole. Tada sam, tražeći rješenje za kronične dišne tegobe, instinktivno ušla u biljnu apoteku dok sam čekala tramvaj za doma jer sam osjetila da tamo postoji znanje koje vrijedi istražiti.
Nekoliko mjeseci nakon ulaska u tu biljnu apoteku na križanju Frankopanske i Ilice prestala sam koristiti džepni inhalator. Tijekom fakulteta zasadila sam svoje prvo ljekovito bilje. U tom odnosu između zemlje, biljke, mene i rasta naučila sam koliko je priroda precizna i mudra i baš me zvala k sebi. Ona me zapravo stalno zvala, no pravi preokret dogodio se s dijagnozom endometrioze. To je bio trenutak koji me prisilio da preispitam temelje svog zdravlja i načina života.
Počela sam istraživati zero waste pristup, tijekom prve trudnoće sam krenula živjeti low tox, a zatim sam se educirala za aromaterapeutkinju i herbalistkinju. U početku sam učila prvenstveno za sebe kako bi si mogla pomoći cjelovito te kako bih svoju obitelj mogla podizati na drugačijim temeljima, učenjima i pristupu. No kako su se rezultati gomilali, a moje iskustvo raslo, shvatila sam da ovo znanje ne može ostati samo moje. Što sam više svjedočila promjenama na sebi i drugima, to je poziv da ga dijelim bio glasniji.
Endometrioza me natjerala me da pogledam dublje
Od menarhe sam imala bolne menstruacije koje su zahtijevale visoke doze analgetika, a često i odlazak na hitnu po dodatne injekcije. Nema tableta koje nisam probala, a između svoje 13. i 23. godine izgubila sam previše dana zbog bolova i kroničnog umora koji su me doslovno paralizirali.
Znala sam da nešto nije u potpunosti normalno. Bila sam jedina u društvu koja je svaki mjesec završavala na hitnoj, jedina kojoj je osnovno kretanje i tuširanje postajalo nemoguća misija i jedina koju u nekim trenucima nisu mogli razumjeti kada bi pričali o menstrualnim bolovima. Nerijetko bi me partner morao nositi u kupaonicu i pomagati mi oko tuširanja, jer bih od bolova ostajala potpuno nemoćna i jedino što sam mogla bilo je plakati.
S obzirom na to da su moji simptomi bili relativno ekstremni od samog početka, nisam znala prepoznati trenutak kada nešto postaje još gore. Tijelo mi je neprestano slalo signale, ali su ih liječnici godinama ignorirali i pripisivali jednostavno činjenici da sam žena, a kao društvo smo bol u ženskom životu normalizirali.
2017. godine, dok sam se spremala za fakultet, osjetila sam nešto drugačije, kao da u sebi imam veliki vodeni balon. Spomenula sam to partneru, a on je odmah rekao da idemo u bolnicu. Tamo su se liječnici šokirali kad su otkrili cistu od 7 cm koje nije bilo na pregledu godinu dana prije, visoki CRP i povišen CA125. Gledali su me s nevjericom jer nisam izgledala kao netko tko trpi toliku bol. Ali kako to često biva kod žena koje godinama trpe bol, ona se na licu više ne vidi.
Dijagnoza mi je, prije svega, bila potvrda da nisam luda ni preosjetljiva. Bila mi je ogromno psihološko olakšanje. No umjesto da je vidim kao kaznu, odlučila sam je prihvatiti kao učiteljicu. I tu je zapravo krenuo moj put iscjeljenja.
Priroda mi je dala drukčiji odnos prema sebi
Na početku nisam imala nikakva znanja o endometriozi, niti sam znala što mi se zapravo događa. Imala sam 23 godine i jedino što sam znala bilo je da moram završiti diplomski, pa sam bila fokusirana na njega i tijekom tog prvog boravka u bolnici, prije i poslije operacije. Ni tada nisam bila svjesna što točno endometrioza znači i kako utječe na moj život, ali sam već tada intuitivno počela ispitivati liječnike o načinu života, prehrani i svim mogućnostima koje bi mi mogle pomoći. Nisam naišla na podršku u tom smjeru, nego mi je rečeno da te stvari neće napraviti puno razlike.
Nažalost, odgovor koji sam dobila bio je jedini koji mi nije odgovarao – rješenje je pilula ili trudnoća. To me nije zadovoljilo, iako sam se s partnerom odlučila za trudnoću, pa sam nastavila istraživati jer sam znala da trudnoća nije krajnje rješenje.
Moj put započeo je promjenama u životu za koje mi je unutarnji osjećaj govorio da ih trebam napraviti, iako nisam ni znala kako bih ih nazvala. Prvo je to bio low tox način života, koji sam započela 2017. u prvoj trudnoći. To je bio ključni trenutak jer sam vidjela ogromne promjene u svom zdravlju. U tom procesu počela sam svakodnevno koristiti aromaterapiju, a osobito mi je pomogla u upravljanju stresom. Kao netko tko je sklon stresu, majka s malom bebom i žena s endometriozom, to je bila moja slaba točka, a aromaterapija mi je poslužila kao predivan alat za upravljanje stresom i oporavak od njega.
Kao što to obično biva, jedna navika vodi do druge. Kako sam počela smanjivati stres, prirodno sam se okrenula istraživanju cikličnosti i načina kako možemo podržati svoj ciklus kroz cijeli mjesec. Kao ambicioznoj osobi koja voli puno raditi, trebalo mi je vremena da prihvatim da ne mogu sve odjednom, ali nakon dva burnouta to je bila ključna lekcija na mom putu, naučiti usporiti, udahnuti, biti prisutna u trenutku i omekšati se. Biti nježnija prema sebi.
Moj slow living pristup endometriozi je potreba, a ne estetika
Danas mogu jasno reći da za mene slow living nije trend ni estetska kategorija nego zdravstvena potreba. To je način na koji stvaram uvjete da moje tijelo ne bude stalno u alarmu. To je način na koji smanjujem unutarnje i vanjske okidače, gradim sigurnost i poštujem ritam koji je mom tijelu prirodan.
Moje tijelo voli šetnje, svjesne obroke, mir i tišinu, dodir sa zemljom i biljkama, prisutnost u kuhanju, ritualima njege i cikličnom radu. Ono najbolje funkcionira kada mu dajem prostor za regeneraciju, a ne kada ga pokušavam prisiliti na tempo koji mu ne odgovara. Zapravo, što ga više slušam, to mi sve manje treba “popravljanja”. Kada živim u skladu s njim, ono radi za mene, a ne protiv mene.
Uvijek govorim da simptomi nikad nisu samo simptomi, oni su način na koji naše tijelo s nama komunicira. Ako ih znamo čitati, oni nam mogu reći gdje trebamo usmjeriti pažnju i podršku. Slušanje i praćenje ciklusa pomaže nam prepoznati te male signale, čak i prije nego što se razviju u ozbiljnije probleme.
Na primjer, kroničan umor može biti povezan s tihim upalama u tijelu, nesanica u lutealnoj fazi može ukazivati na neuravnotežene razine progesterona, jaka PMS anksioznost često je povezana s osjetljivošću na promjene kortizola i inzulina, a bolne menstruacije mogu se ublažiti svjesnijim vođenjem lutealne faze kroz prehranu, odmor i emocionalnu regulaciju.
Biljke jesu saveznice, ali nisu čarobni štapić
Jedan od najvećih mitova koje stalno susrećem jest ideja da se endometrioza može “riješiti” jednom ili dvjema biljkama. Često me žene pitaju koju biljku uzimati za endometriozu, kao da postoji neki čarobni pripravak koji će riješiti problem. Ali ako prirodni pristup koristimo kao farmakoterapiju, gubi se cijela poanta holističkog rada. Biljke nisu pilule. Prirodni pristup nije zamjena za lijekove, nego poziv na promjenu – promjenu načina na koji živimo, kako postavljamo prioritete, kako njegujemo
tijelo i kako slušamo sebe.
Prirodni pristup endometriozi ne krije se u superbiljci ni u strogoj prehrani, nego u životnim navikama, kako se krećemo, kako spavamo, kako reguliramo stres, dajemo li si dozvolu za odmor i slično. Biljke, prehrana i sve ostalo što smatramo prirodnim pristupom alati su koji podržavaju temeljne postavke na kojima vodimo život, ali nikako nisu brzo rješenje.
U početku je moj najveći saveznik bila muškatna kadulja. Kad sam otkrila da mogu proći kroz uobičajeno bolnu menstruaciju bez šake tableta, to mi je bio jedan od boljih dana u životu. Općenito su prirodni analgetici i protuupalne biljke moji najveći saveznici.
Izdvojila bih, uz muškatnu kadulju, kurkumu i đumbir kao protuupalne saveznike bez kojih endo žena ne bi trebala prolaziti kroz dan. No još jednom, njihova snaga dolazi do izražaja tek kada postanu dio šireg, smislenog i podržavajućeg načina života.
Ženama s endometriozom ne treba samo terapija, treba im i sigurnost
Kroz rad sa ženama koje imaju endometriozu vidim da im prije svega treba osjećaj da ih netko zaista čuje. Nažalost, velik dio svog odraslog života provele su osjećajući se ignorirano ili neshvaćeno. Treba im sigurnost, prostor u kojem mogu omekšati, otpustiti kontrolu i osloboditi se perfekcionizma. Mislim da je to jedan od ključnih elemenata rada na endometriozi.
Moja prva edukacija za žene s endometriozom bila je usmjerena na razumijevanje same bolesti, laboratorijskih pretraga, operativnih zahvata i medicinskih aspekata, uglavnom svega onoga što sam i ja htjela znati, a nitko mi nije objasnio u tom trenutku.
Nakon toga sam radila 1:1 sa ženama s endometriozom kroz savjetovalište i nekoliko webinara, a sada sam otvorila Endo Hub, poseban prostor unutar svog membershipa, gdje im pružam podršku kroz edukaciju o fitoterapiji, aromaterapiji, upravljanju stresom, nutritivnoj terapiji, emocionalnoj anatomiji, zdravlju zdjelice i mnogim drugim temama.
Jedan od najvećih problema jest to što žene s endometriozom stalno nailaze na iste generičke savjete, koji nisu uvijek primjenjivi na sve. Ja ne tvrdim da je moj pristup 100% učinkovit za svakoga, jer svi dolazimo s vlastitim sklopom uvjerenja, navika, genetskih predispozicija i naslijeđenih obrazaca. Ali ono što znam jest da je moj pristup drugačiji. Ne fokusiram se samo na fizičke simptome, već radim holistički, povezujući tijelo, um i emocije.
Vjerujem u izreku “u zdravom tijelu zdrav duh”, ali isto tako znam da je za ozdravljenje tijela potreban prethodno zdrav duh. Tijelo mora osjećati sigurnost da bi moglo iscijeliti.
Kad me život vuče dolje tražim povratak sebi
Kad osjetim da me nešto vuče dolje, kod mene prvo nastupa anksioznost. To je moj prvi znak da sam predugo u fight or flight modu i da je vrijeme za reset. Nemam neki fiksni protokol, ali imam svoj unutarnji kompas koji mi kaže kada moram stati i vratiti se sebi.
Prvi korak je provjera što sve nesvjesno nosim sa sobom, posebno jer radim s klijenticama i često upijam njihove emocije, priče i traume. Ako taj teret ne osvijestim i ne otpustim, on se manifestira kroz bolnu menstruaciju, ovulacijsku nelagodu, sporiju regeneraciju i kroničan umor. Točno znam da, ako ne napravim reset, ulazim u začarani krug iscrpljenosti i upalnih reakcija.
Najvažnije mi je maknuti vanjske utjecaje i pitati se kako sam, što želim, čega trebam više, a čega manje? Ako to ne napravim, riskiram da ignoriram male znakove dok ne postanu veliki problemi. Moji reset rituali su kreativnost, priroda i svjesno bivanje u tijelu. Pomaže mi usmjeravanje na kreativne projekte, boravak na otvorenom, dugo ispijanje bezkofeinske kave ili kakaa uz fantasy knjigu, duge šetnje u kojima vodim monologe i procesuiram emocije.
Ayurvedske prakse poput abhyange, aromaterapija, rad s rukama, sve to mi pomaže vratiti se u svoje tijelo. Također radim i digitalni reset – maknem distrakcije, otpratim profile koji mi u tom trenutku ne služe, posložim digitalni prostor.
Biram gdje ide moj fokus
To je vjerojatno jedno od “najskupljih” pitanja koje dobijem s vremena na vrijeme. Kako balansiram sve – rad, majčinstvo, terapiju i vlastito unapređenje zdravlja? Odgovor je jednostavan, ne balansiram, ali biram gdje ide moj fokus.
Dugo sam tražila način da sve uskladim. Vjerovala sam da negdje postoji savršena formula za balans, nešto što će mi omogućiti da sve držim pod kontrolom. Ali balans nije ono što nam treba, jer balansiranje znači stalno imati fokus na previše stvari odjednom, a to iscrpljuje. Uz to se trebamo naučiti opustiti jer zaista gotovo ništa nije pod našom kontrolom.
Umjesto toga, naučila sam mijenjati fokus prema onome što u tom trenutku treba moju pažnju. Nekad je to posao, nekad obitelj, nekad ja sama. I to je u redu. Život se odvija u fazama i ne moramo sve nositi jednako svaki dan. Najviše mi je pomogao rad s unutarnjim kritičarem i perfekcionizmom. Dugo sam živjela s osjećajem da negdje kasnim, kao da do određene dobi moram imati sve posloženo. Sada taj obrazac brže prepoznam i svjesno ga mijenjam. Shvatila sam da nije poanta u tome da sve stignem, nego da znam kada stati.
I nije slučajno što kod žena s endometriozom često vidim isti taj obrazac, stalnu težnju kontroli, perfekcionizam, osjećaj da uvijek trebaju još malo bolje. Ali što više forsiramo sebe, to nas tijelo glasnije upozorava da trebamo stati. Nekad je najveća promjena upravo u tome da si dozvolimo samo biti – bez grižnje savjesti.
Prirodni put je put u dubine
Kad me žene pitaju koji je prvi korak koji mogu napraviti već danas, moj odgovor nije popis biljaka ni suplementa. Moj prvi odgovor je iskrenost prema sebi i introspekcija. Potrebno je pitati se što bi se moglo dogoditi ako se zaista posvetimo sebi, ako se obvežemo sebi i svom zdravlju. Taj korak nije samo o fizičkom zdravlju, već i o emocionalnom i mentalnom prostoru koji moramo otvoriti za vlastiti iscjeljujući proces.
Nakon toga preporučujem da pronađu mentora koji će im pomoći snaći se u tom procesu i pružiti podršku prilagođenu njihovim specifičnim potrebama. Prirodna podrška nije instant rješenje, ali je dugoročno jedan od najisplativijih puteva. Možda je sporija od brzih, modernih rješenja, ali donosi trajne promjene koje su temeljene na ravnoteži, holističkom pristupu i vlastitom razumijevanju tijela.
Za mene je to srž slow living pristupa endometriozi. Ne živjeti sporije radi dojma. Nego živjeti dovoljno usklađeno da tijelo napokon može prestati vikati kako bi bilo čuto.
Tea Crnjak, klinička herbalistkinja, aromaterapeutkinja, i osnivačica edukativne platforme pod nazivom Holistička zona, supruga, majka, prijateljica, žena u misiji da brigu o ženskom zdravlju učini jednostavnijom, nježnijom i prirodnijom – bez cenzure i tabua.
Tekst: Tea Crnjak, herbalistkinja, aromaterapeutkinja
Foto: privatna arhiva, Freepik
MOGLO BI VAS ZANIMATI: KOLUMNA Tee Crnjak: HPV, CIN i karcinom grlića maternice: što stvarno treb