Kada Jónas Ebeneser, protagonist romana Hotel Tišina, na putovanje s kojeg se nije planirao vratiti, jer ga je namjeravao okončati samoubojstvom pa stoga i “pakuje za pokojnika”, ponese bušilicu, to ipak nešto znači. Već s prvim stranicama možemo pretpostaviti da će ga ona ili dokrajčiti (njome bi mogao izbušiti rupu za kuku u stropu na kojoj bi na kraju mogao visjeti, što bi bio plastičan primjer motivacijskog načela koje je pomoću čavla na zidu – o koji se glavni junak na kraju romana objesi – slikovito opisao književni teoretičar Viktor Šklovski) ili će ga na neki način spasiti.
No, prije kontekstualizacije bušilice, dozvolit ću si, riskirajući predvidljivost, kratku autoreferencijalnu digresiju koja ovaj roman islandske autorice Auður Ava Ólafsdóttir (u prijevodu Tatjane Latinović i izdanju Sandorfa 2020.) nastavlja na vlastiti intuitivno-asocijativni niz djela skandinavskih autora: Moja borba, Prosjak i zec, Plava lisica, Sve čega se ne sjećam, Tatina klauzula, Sutra je ponedjeljak, Doppler, Smrt vozi Audi, Doktor Glas, Riječ Božja, Ozbiljna igra, Pavijan, Priča o jednom braku, Gle nas sad…, ujedno oprimjerujući logiku mojih književnih preporuka.
Ona nastoji biti literarno demokratična, no pritom ne odstupajući od kvalitete, ali svjesna da se i toj kvaliteti mogu naći zamjerke, kao i činjenice da ne mora biti generalno svidljiva. No, ono što presudi argumentaciji mojih izbora jest osjećaj nekog je ne sais quoi u njima – poput nenametljivo mudrog lika, zanimljivo pomaknute kompozicije, suptilnog humora, nježnosti i ljudskosti koja dobro balansira a da ne sklizne u naivnost i banalnost, neobičnosti koja uspijeva održati uvjerljivost ili pak emotivno-tjelesnog odnosa čija se dojmljivost ne gradi na puno suvišnih riječi…
Upravo se na tom poligonu moja osobna preferencija odvaži učiniti vidljivijom. Stoga će u okviru ove digresije biti jasno da sam nešto vrijedno preporuke pronašla i u sredovječnom liku koji, izgubivši sebe među tri žene u svojem životu – bivšom suprugom, kćeri za koju nakon dvadeset i šest godina saznaje da nije njegovo biološko dijete te dementnom majkom, odluči okončati svoj život. No, dovoljno ”obziran” prema njima, odlučuje svoj naum provesti u djelo daleko od njih, na za to najprikladnijem mjestu – hotelu u neimenovanom ”malom razvaljenom mjestu čije je ime čuo na vijestima” (ako ste ga čitali, ovdje ćete se, možda, prisjetiti protagonistkinje romana Čudan hotel autorice Eimear McBride (u prijevodu Ande Bukvić Pažin), koja se u hotelskim sobama različitih gradova obračunava sa svojim sjećanjima, umorna od ”neumornog miješanja špila pseudointelektualnih bljezgarija koje, ako ćemo iskreno, služe samo da zadrže svijet na dalekom kraju veoma duge rečenice…”).
I tako, opremljen gotovo ničim, samo alatom (pamtimo bušilicu iz uvoda), odlazi (čini mu se zauvijek) od supruge koju već dugo naziva bivšom i koja je jedan od uzroka njegove usamljenosti duge osam godina i pet mjeseci. Zatim od kćeri koju, unatoč saznanju da nije plod onoga što je njegovo ”tijelo izvelo u njegovo ime”, prema kojoj nikada nije bio loš i neraspoložen i koja mu na rastanku, ne znajući što smjera, ali opet intuitivno, predaje rečenicu: ”Tata, nemoj vjerovati svemu o čemu razmišljaš”. Naposljetku i od majke, koju ostavlja zbrinutu u staračkom domu među njezinim knjigama: Rat i mir, Zbogom oružje, Na zapadu ništa novo, Čovjek bez sudbine, Smrtna fuga, Zar je to čovjek… – tematskim okvirom unutar kojeg je njezina svijest odlučila boraviti. Napuštajući ih sve, pa i susjeda Svanura (kojeg isto ne smijemo ispuštati iz vida do samog kraja romana), odlazi na susret sa svojim posljednjim danom – iz zemlje u kojoj nije bilo rata od 1238. u hotel smješten u razaranjima pogođenu zemlju.
Tamo se njegova “nesretnost“ susreće s onim koje su mnogo veće od nje i koje ju, ”u najboljem slučaju”, čine besmislenom. Infrastruktura objekta vapi za neprestanim popravcima, baš kao i ono malo ljudi koji u njemu borave – Maja, Fífí i Adam, glumica i gost s nepoštenim namjerama. Specifične poratne, kao i one osobne, okolnosti uskoro će ih sve premrežiti, pri čemu će bušilica na sebe preuzeti podosta metaforičnosti. Njezin vlasnik u novoj perspektivi počinje otezati sa smrću (”U zemlji smrti mi se odjednom ne žuri umrijeti”), razotkriva se u Nietzscheovu citatu (”Doista sam šuma i noć tamna drveća; ali tko ne zazire od moje tmice naći će (…) obronke obrasle ružama.”), jednoj od brojnih referenci kojima je knjiga premrežena, te se iznova osmišljava kao “homo habilis“ (čovjek s alatom). Time sam sebi odgovara na pitanja : ”Nije li čovjek vječito budući ? Uvijek nov?” Njegova novootkrivena ili samo pritajena svrha ubrzo nadilazi granice hotela i na popisu svih izgubljenih ”stvari” tijekom rata pronalazi čovjeka. Upravo ta nepretenciozno proklamirana ljudskost – barem u priči i barem na trenutak – vraća vjeru u to da je moguće učiniti nešto dobro i nesebično beskrupuloznim tipovima unatoč. Budući da moji tekstovi nastoje biti preporukom, onda ipak nešto moram ostaviti nedorečenim, no ne bez miljokaza o tome što se dalje događalo – ”Tišina svijet spašava”, Metalni profili d. o. o. i zacjeljivanje ožiljaka – fizičkih i simboličnih, glazba Ziggyja Stardusta s gramofonske ploče u finalu romana. Time se nadam da će i nečije druge čitateljske preferencije biti zainteresirane.
Dosljedno svojem asocijativnom literarnom pristupu, zaokružit ću preporuku citatom iz knjige Nedoumice, ujedno kao hommage preminulom književniku Dževadu Karahasanu – ”Ne može Vam književnost pomoći da bombardirate i okupirate Bagdad, ali Vas može dovesti do temeljnog pitanja svakog ljudskog poduhvata: što ću ja u Bagdadu?” Što će čovjek s alatom u ratom devastiranom gradu? Način na koji nam književnost postavlja ovakva i slična pitanja, kao i spoznaje do kojih nas njima vodi, ono je što nas toj istoj književnosti čini privrženima.
Moglo bi vas zanimati i: Majin izbor: Upoznajte Potop, novi roman Damira Karakaša
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor