Piše: Jelena Ćubelić, psihologinja i kognitivno-bihevioralni terapeut
Sredina je prosinca. Sjedam u mali, topli kafić, onaj u kojem miriše na vaniliju i cimet, s prozorima okićenima lampicama i tihim božićnim pjesmama koje se provlače iz zvučnika. Otvaram laptop i napokon krećem tipkati članak o blagdanima kojeg smo dogovorili. Onaj za koji sam ekipi iz Slowlivinga rekla da će biti gotov i poslan do 15.12. Danas je 16. Kasnim. I to mi se u ovom trenutku čini kao još jedna potvrda da ništa ne držim pod kontrolom onako kako bih “trebala”.
Razmišljam kako svatko od nas nosi svoje brige. Svoje probleme. Svoje tihe borbe o kojima često ne razgovaramo ni sa kim. Neke su velike i vidljive, neke sitne, ali uporne. Neke izgovorimo naglas, a neke ostanu zaključane duboko u nama, jer nemamo snage, riječi ili osjećaj da bi ih itko stvarno razumio. I sama sam zadnjih mjeseci u nekoj vrsti kaosa.
Koliko nas iznutra nosi umor, nemir, tugu ili brigu?
Iza mene je zahvat, bolovanje, vrijeme u kojem sam bila prisiljena stati, usporiti i suočiti se s vlastitom ranjivošću. A onda se život, kao što to obično biva, vrlo brzo vratio u svoj puni intenzitet. Posao koji traži stalnu prisutnost i fokus, obaveze koje se gomilaju brže nego što ih stižem rješavati, administracija, fiskalizacija, privatne stvari, rad kojeg moram dovršiti, sitnice same po sebi, ali teške kad se nadovežu jedna na drugu…
Tijelo se još uvijek oporavlja, a glava pokušava sve to “hendlati” kako najbolje zna i umije. Ponekad uspijevam, ponekad samo preživljavam dan po dan. I u ovom trenutku učim prihvaćati da je i to u redu. Da je i to više nego dovoljno.
Kafić u kojem sjedim izgleda kao iz prosinačke razglednice. Lijepo okićen, topao, s mekanim svjetlom i božićnim pjesmama koje tiho sviraju u pozadini. Sve je na svom mjestu. Sve izgleda kako bi trebalo izgledati u ovo doba godine. A ja se pitam, koliko nas sjedi u ovakvim prostorima, okruženo lampicama i pjesmama, dok iznutra nosimo umor, nemir, tugu ili brigu?
Koliko rijetko se pitamo kada zapravo živimo?
Koliko nas se trudi “funkcionirati”, uklopiti se u blagdanski ugođaj, iako nam unutarnji svijet izgleda potpuno drugačije? U tom trenutku, za stol do mog sjedne muškarac. Telefon mu zazvoni, nije preglasan, ne traži pažnju, ali razgovor je nemoguće ne čuti…
Došao je u Zagreb jer mu je maloljetni sin dobio rak. Priča o pregledima, terapijama, borbi, neizvjesnosti… Glas mu je miran. Bez kukanja. Bez samosažaljenja. Govori kao netko tko je prisiljen biti snažan jer nema drugu opciju. I u tom trenutku sve stane kao i pisanje mog božićnog članka.
Kao psiholog, u ovom blagdanskom periodu posebno puno radim s ljudima koji prolaze kroz teške trenutke. S onima koji su u gubitku, koji se bore s anksioznošću, bolešću, iscrpljenošću ili osjećajem usamljenosti. I iz tih razgovora znam iza mnogih nasmiješenih lica kriju se priče koje nemaju veze s blagdanskom idilom.
Koliko nam je mozak stalno usmjeren na probleme i obaveze. I koliko rijetko se pitamo kada zapravo živimo?
Blagdani nisu svima topli i laki
Razmišljam o ljudima koji ove blagdane neće provesti doma. O onima koji će ih dočekati u bolnici. O onima koji su izgubili nekoga koga su voljeli. O onima koji se bore s anksioznošću, depresijom, iscrpljenošću. O onima kojima je prosinac preglasan, presvijetao i prepun svega što nemaju snage osjećati.
Kako se nose s tim? Sve više primjećujem koliko blagdani mogu biti emocionalno zahtjevni. Upravo zato što se oko njih stvara snažan pritisak da moramo biti sretni, zahvalni, veseli, povezani. Da moramo osjećati toplinu, mir i radost. A što ako ne osjećamo?
Kad sreća postane obaveza
U prosincu se često susrećemo s onim što u psihologiji nazivamo toksičnom pozitivnošću. Porukama poput “Budi zahvalan, ima i gorih.”, “Misli pozitivno.” i “Pa blagdani su, nemaš razloga biti tužan.” Iako naizgled dobronamjerne, ove poruke često rade suprotno i poništavaju stvarne emocije. One šalju poruku da s nama nešto nije u redu ako nismo sretni. Da ne smijemo biti tužni. Da nemamo pravo na težinu.
A emocije ne funkcioniraju tako. Tuga ne nestaje jer smo je ignorirali. Anksioznost se ne smanjuje jer smo je “nadglasali” božićnom pjesmom. Bol se ne liječi lampicama. Forsiranje sreće često dovodi do još većeg unutarnjeg konflikta između onoga što osjećamo i onoga što “bismo trebali” osjećati.
Kako očuvati mir u blagdansko vrijeme? (posebno ako vam je teško)
Ako vam je prosinac izazovan, znajte da niste sami i da s vama nije ništa pogrešno.
Dajte si dozvolu da osjećate ono što osjećate – Ne morate biti veseli da biste bili “dovoljni”. Emocije nisu moralna kategorija. One samo jesu.
Smanjite izloženost onome što vas preplavljuje – Ako vam božićna glazba, gužve i društveni događaji povećavaju anksioznost smijete ih ograničiti. To nije sebičnost, to je briga o sebi.
Birajte svoje rituale – Blagdani ne moraju izgledati kao na reklamama. Možda je vaš ritual šetnja, topli čaj, tišina, knjiga, razgovor s jednom osobom. I to je dovoljno.
Ne uspoređujte svoju unutrašnjost s tuđom vanjštinom – Ljudi dijele sretne slike, ali rijetko dijele svoje borbe. Ono što vidite nije cijela priča.
Ako ste u gubitku ne morate “ići dalje” – Tuga nema rok trajanja. Blagdani mogu biti vrijeme sjećanja, a ne veselja. I to je u redu.
Potražite podršku – Podsjećam da razgovor s osobom od povjerenja ili psihologom nije znak slabosti nego snage.
Posebno u razdobljima kad je teret teži.
Ako vam je prosinac težak, ne morate ga “popraviti”
U onom božićnom kafiću, uz lampice i pjesme, jedan me tihi telefonski razgovor podsjetio na ono bitno. Na krhkost. Na prisutnost. Na to koliko malo kontroliramo, a koliko se trudimo imati sve pod kontrolom. Možda je prava poruka blagdana upravo u tome. Ne u savršenstvu, nego u svjesnosti. U tome da stanemo, barem na trenutak, i napravimo iskrenu refleksiju: što u ovom periodu radimo dobro, gdje dajemo sve od sebe, a što bismo voljeli mijenjati.
Svi se možemo mijenjati. Da se usudimo pogledati u sebe, bez osuđivanja i bez potrebe da odmah imamo sve odgovore. U tome da usporimo. Da se zapitamo kako smo i to ne onako usputno nego stvarno. Da budemo nježniji prema sebi i prema drugima, svjesni da svatko nosi nešto svoje, često nevidljivo izvana.
Ako vam je ovaj prosinac težak, znajte ne morate ga “popraviti”. Ne morate ga učiniti posebnim, sretnim ili savršenim. Dovoljno je da ga preživite s malo više razumijevanja prema sebi. I ponekad, upravo je to najveći dar koji si možemo dati.
Jelena Ćubelić diplomirana je psihologinja i kognitivno-bihevioralni terapeut pod supervizijom te osnivačica platforme PSYCRO putem koje na društvenim mrežama educira širu javnost o temama vezanim uz mentalno zdravlje, osobni razvoj i psihološku dobrobit. U svom profesionalnom djelovanju posvećena je promicanju važnosti brige za mentalno zdravlje kroz edukaciju, radionice, kampanje i preventivne programe usmjerene na jačanje psihološke otpornosti i podizanje svijesti o važnosti brige o sebi.
Tekst: Jelena Ćubelić, psihologinja i kognitivno-bihevioralni terapeut
Foto: Freepik
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Jelena Ćubelić o svojim SLOW LIVING trenucima: „Nekoliko minuta tišine prije početka radnog dana pomaže mi da ostanem emocionalno centrirana i smirena što se prenosi i na kvalitetu mog rada.“