Kad djecu pitate kako izgleda odlazak u kazalište, većina će vam reći: sjedneš, gledaš, plješćeš – i ideš doma. A onda dođe Kids forma i napravi mali, razigrani preokret. Predstava nije finale, nego početak. Počinje smijehom, glazbom i pokretom na sceni, a nastavlja se u tijelu – kroz igru, radionicu i razgovor u kojem su djeca i roditelji – više od publike.
U Tala ple(j)su kazališna stolica nije mjesto mirovanja, nego odskočna daska za iskustvo, za pitanja koja se ne postavljaju uvijek riječima, za emocije koje se lakše pokažu nogama nego rečenicama, i za onaj rijedak trenutak kad roditelj i dijete zaista rade isto – zajedno.
Kako to izgleda u praksi, zašto djeluje “gotovo terapeutski” i što djeca zapravo ponesu kući nakon susreta sa Srećom, otkriva Larisa Lipovac Navojec, voditeljica projekta Kids forma.
Kad biste morali u jednoj rečenici objasniti što je Kids forma, što je točno drugačije u odnosu na klasičan odlazak u kazalište?
Kids forma je kazališno-plesni susret u kojem predstava nije kraj iskustva, nego njegov početak. Nakon gledanja predstave i vizualnog iskustva, djeca i roditelji nastavljaju zajedno istraživati pojedinu temu kroz fizičko iskustvo i radionice pokreta te kroz igru i razgovor. Na taj način publika ima potpuni doživljaj kazališta, iskustveno i informativno. Kids forma djeluje gotovo terapeutski. Odlaze doma sa osmijehom, bogatiji za jedno iskustvo.
Zašto ste program osmislili kao spoj predstave, radionice i moderiranog razgovora? Što se dogodi kad se umjetnički doživljaj odmah prevede u tijelo i dijalog?
Djeca umjetnost najlakše razumiju kada je mogu doživjeti cijelim bićem. Kada se predstava odmah nastavi pokretom i razgovorom, emocije i situacije koje su vidjeli na sceni dobivaju konkretan oblik u tijelu, u igri i u odnosu s drugima. Tada umjetnost prestaje biti nešto što se samo promatra i postaje iskustvo. Upravo u tom trenutku često se događa ono najvrijednije, da djeca spontano počinju prepoznavati emocije, odnose i male društvene dinamike koje su vidjela na sceni. Uz to, u tom cijelom iskustvu sudjeluju i roditelji. Za njih je to sigurno okruženje puno podrške, a za roditelje par sati u danu kada su potpuno posvećeni svojoj djeci, igrajući se s njima.
Spominjete da djeca danas imaju mnogo sadržaja, ali malo prostora za iskustvo uživo. Koji vas je obrazac u radu s djecom najviše potaknuo da pokrenete Kids formu?
Kada djeci pružimo prostor za igru i izražavanje tijelom, vrlo brzo se otvore, ali čim taj prostor nestane, povlače se u pasivnu ulogu gledatelja. Djeca su prirodno znatiželjna i spremna na interakciju, ali klasični kazališni format često ih stavlja u poziciju da samo gledaju i slušaju. Nedostaje upravo taj most između gledanja i sudjelovanja – trenutak u kojem mogu reagirati, pitati, kretati se, isprobati nešto kroz vlastito tijelo. Kids forma nastala je iz želje za interakcijom, iz želje da se “razbije” zid između izvođača i publike. Da izgradimo most, da predstava bude početak iskustva, a ne njegov kraj, i da djeca zajedno s roditeljima imaju priliku odmah nakon gledanja ući u igru, dijalog i zajedničko istraživanje različitih tema. Želja je bila stvoriti vrijeme i prostor za zajedničku interakciju, druženje, bivanje, slušanje, podršku i pažnju koja danas djeci jako nedostaje.
Predstava “Zorko, Borko i Sreća” otvara temu prihvaćanja različitosti i uključivanja. Zašto su baš te teme važne za dob od 4 do 9 godina i kako ih predstava približava djeci?
U toj dobi djeca prvi put snažno ulaze u grupu, u vrtiću, školi ili na igralištu, i upravo tada počinju učiti što znači pripadati, dijeliti igru ili nekoga uključiti. Predstava tu temu približava kroz humor, glazbu i pokret. Kroz susret Zorka i Borka sa Srećom djeca prate proces koji im je dobro poznat, kad netko želi ući u igru, netko oklijeva, netko odbija. Ali kroz igru i zajedničko iskustvo likovi otkrivaju da ih različitost ne ugrožava nego obogaćuje.
Kako su autorice (Petra Petrač, Danijela Renić, Mia Zalukar) pristupile motivima Ivane Brlić-Mažuranić i što su htjele da djeca ponesu kući nakon susreta sa Srećom?
Predstava je inspirirana Pričom o Zorku Bistrozorkom i o Sreći Ivane Brlić-Mažuranić, ali je oblikovana kao plesna, razigrana avantura. Autorice Petra Petrač, Danijela Renić, Mia Zalukar su priču prenijele u svijet pokreta, glazbe i igre kako bi djeca kroz iskustvo pratila promjenu među likovima. Poruka je da je različitost je lijepa, a zajedno smo uvijek bogatiji i jači.
U predstavi se vidi dinamika odbacivanja i postupnog razumijevanja. Što biste voljeli da roditelji prepoznaju u tim scenama i kako to može pomoći razgovoru kod kuće o prijateljstvu, pripadanju i tko smije u igru?
Takve situacije djeci su jako bliske jer ih svakodnevno susreću u igri. Kada roditelji i djeca zajedno gledaju predstavu, a zatim sudjeluju u radionici i razgovoru, lakše mogu prepoznati kako nastaje isključenost, ali i kako se ona može promijeniti kroz razumijevanje i suradnju. Predstava tada postaje povod za razgovor kod kuće o prijateljstvu, pripadanju i onom jednostavnom, ali važnom pitanju: tko smije u igru.
Radionica “Tjelesno igralište” događa se odmah nakon predstave. Što djeca kroz taj poligon pokreta najčešće spontano pokažu – suradnju, vodstvo, otpor, sramežljivost?
Djeca mogu pokazati cijeli spektar ponašanja, od inicijative i vodstva do sramežljivosti ili opreza. Kroz poligon pokreta istražuju suradnju, povjerenje i donošenje zajedničkih odluka. Posebno je zanimljivo kada stvaraju „žive prepreke“ ili biraju koga žele pozvati u igru, tada se jasno vidi kako spontano grade odnose i preuzimaju različite uloge u grupi.
Roditelji u ovom programu nisu samo pratnja nego sudionici. Zašto je važno da dijete vidi roditelja u ulozi partnera, a ne promatrača?
Kada roditelj uđe u igru, događa se mala promjena perspektive pa dijete odjednom vidi roditelja kao partnera u iskustvu, a ne samo kao promatrača sa strane. U radionici djeca sama biraju hoće li nekoga pozvati u igru i taj trenutak izbora često je vrlo važan. Takvo zajedničko iskustvo stvara prostor za bliskost i razgovor koji se nastavlja i nakon što se kazališna svjetla ugase.
Kad govorimo o mentalnom zdravlju djece, koje su tihe poteškoće koje najčešće vidite danas (npr. usamljenost, anksioznost, frustracija, agresija, povlačenje) i kako ples i igra mogu biti siguran ulaz u te teme?
Nisam stručnjakinja za dječje zdravlje i psihologiju, ali već 25 godina radim s djecom kroz pokret i ples pa mogu govoriti iz te perspektive. Plesom djeca često lakše izražavaju ono što ne znaju ili ne mogu odmah izreći riječima, a ples je kao umjetnosti sam po sebi izraz onoga što se ne može ili je teško izraziti na neki drugi način. Upravo zato Kids forma kao program stvara siguran prostor u kojem se emocije, odnosi i iskustva mogu istraživati kroz tijelo, igru i razgovor. Cilj je razvijati emocionalne i socijalne vještine te otvoriti prostor za dijalog između djece i odraslih.
Kids forma se kroz godinu bavi i težim temama (vršnjačko nasilje, teškoće čitanja/pisanja, ekologija). Kako birate teme i po kojim kriterijima odlučujete što je spremno za scenu, a što treba ostati u edukativnom formatu?
Teme proizlaze iz pitanja koja su važna djeci i njihovim obiteljima danas. Svaki program povezuje predstavu s popratnim sadržajima, radionicama i razgovorima, u suradnji s umjetnicima, pedagozima i stručnjacima. Time umjetnost postaje polazište za razumijevanje šireg društvenog konteksta i svakodnevnih iskustava djece.
Poruka o predstavi za kraj?
„Zorko, Borko i Sreća“ nježno podsjeća da zajedništvo ne znači da svi moramo biti isti. Ponekad je dovoljno otvoriti prostor u igri da bi netko novi mogao ući i da bismo zajedno otkrili koliko nas različitost zapravo obogaćuje.
Plesna predstava ” Zorko, Borko i Sreća” održat će se 7. i 8. ožujka u zagrebačkom Tala ple(j)su, nakon koje slijedi radionica Tjelesno igralište i moderirani razgovor.
Foto: Privatna arhiva, Sindri Uču
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Kids forma: projekt za djecu i roditelje koji spaja ples, igru i razvoj emocionalnih i društvenih vještina