Piše: Dragan Grgić
Sjećamo li se tog vremena kad smo jednostavno imali hobije i to je bilo dovoljno? Raditi nešto što nas ispunjava, samog zadovoljstva radi. Danas je, čini mi se, gotovo pa zabranjeno imati hobi, osim ako ga na neki način nismo pokušali pretvoriti u biznis.
Ima li kraja hustle kulturi?
Zar smo zaista postali toliko opsjednuti hustle kulturom da moramo svaki mogući trenutak u danu podrediti generiranju dodatne zarade? Gdje je kraj tome, ima li ga uopće? Postoji li neka granica koja će nas zaustaviti? Mjesto gdje ćemo konačno i u miru moći sami sebi izgovoriti: „U redu je, imam dovoljno.“
Osvrnem se oko sebe i vidim ljude na rubu pucanja, tumaraju kroz vlastiti život na loše programiranom autopilotu i ne vide ogromnu planinu prema kojoj su se uputili. Ali tom neminovnom sudaru s planinom se ne trebamo čuditi, jer koliko god nas hustle kultura pokušavala učiniti robotima, mi to jednostavno nismo.
Ljudi smo i trebamo predah s vremena na vrijeme. A naš mozak treba taj blaženi trenutak u kojem isključimo prekidač i odjavimo se na kratko od ostatka svijeta. Drugim riječima, trenutak u kojem se bavimo našim hobijima jer je cijeli užitak u samoj radnji, a ne što ćemo njome postići ili zaraditi.
Dijelimo hobije, usamljeni…
Pisao sam nedavno o dosadi. O tome koliko je važna za naše mentalno zdravlje i kolika oskudica dosade vlada u današnjem svijetu. Dakle, nije to nikakva novost, samo nije popularna tema jer kako zaraditi na osobi koja ne juri vanjske potvrde vrijednosti ni prolazne užitke poput bezglavog nagomilavanja novca?
Da, lijepo je ne imati financijske brige i ne mislim da trebamo kolektivno živjeti od sunčeve energije. Međutim, dovoljno je pogledati stanje u društvu i shvatit ćemo da nije dobro ni kada sve u životu podredimo tom prokletom novcu. Nisam pobornik teorija zavjera, ali volim misliti svojom glavom. A moja glava mi kaže da nije slučajno nastao trend monetiziranja svih mogućih hobija, pogotovo rastom popularnosti društvenih mreža. Mislim da mnogi ne vide jednu veliku opasnost koja se u svemu tome krije, a to je polagano otuđivanje od nas samih, a onda i od drugih.
Djeluje paradoksalno, slažem se, ali je istovremeno i vrlo logično. U nekom trenutku smo sve naše male užitke, privatne stvari koje su bile jedinstveno naše, počeli dijeliti s ljudima na društvenim mrežama. Prvo hrana u restoranima, zatim slike s putovanja pa snimke s koncerata… Vrlo brzo, pronašli smo se u situaciji gdje su trenuci u našem danu vrijedni i ispunjavajući jedino ako ih snimimo, podijelimo sa strancima i dobijemo njihovu potvrdu da je to uistinu vrijedno. Samim time i naši hobiji su se pronašli u toj kategoriji.
Nešto ipak nedostaje, zar ne?
Točno, nedostajemo mi. Izuzeli smo se iz procesa i svu moć odlučivanja o tome koliko ćemo se zadovoljno i ispunjeno životom osjećati, predali u ruke nepoznatih ljudi s druge strane ekrana. I sve to u pokušaju da ostvarimo bar tragove povezanosti i zajednice koja se sve više gubi u online svijetu i hustle kulturi.
Ne shvaćamo da cijela priča počinje od nas samih. Kada mi odlučimo da su naše vrijeme i naši hobiji vrijedni prvenstveno jer mi tako smatramo, a ne jer drugi očekuju da nešto time postignemo, onda tek možemo započeti istinsko povezivanje s drugima.
U suprotnom, sve ostaje na praznim lajkovima, usputnim komentarima i umjetnom osjećaju povezanosti.
Tekst: Dragan Grgić, LinkedIn Ghostwriter, content Writer
Foto: Freepik
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Zašto je sporiji život preduvjet za autentičnost?