Odvjetništvo i kreativni rad rijetko se nađu u istoj rečenici – osim kad je riječ o Ivani Marketin. Nakon godina provedenih u korporacijama i odvjetničkim uredima kao pravnica, Ivana je odlučila napraviti zaokret u životu i poslu te potpuno promijeniti smjer karijere. Danas je uspješna freelancerica, kreatorica sadržaja i YouTube autorica čiji su videi spoj estetike, slow living filozofije i iskrene svakodnevice. U ovom intervjuu razgovaramo o njezinu profesionalnom putu, unutarnjim previranjima, stvaranju, slobodi, ali i nesigurnosti života izvan klasičnih okvira.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Ivana, za početak – možeš li nam ispričati nešto o svom dosadašnjem profesionalnom putu? Svoju pravničku karijeru započela si još u vrijeme studija? Kako je bilo spajati ozbiljan posao paralelno sa studijem?
Ja sam zapravo počela raditi od prvog dana studija jer sam imala dogovoren posao preko student servisa u jednoj galeriji odmah do fakulteta, što mi se činilo dobrom idejom. To je trajalo neko vrijeme, a kasnije sam radila povremene poslove sve dok nisam prešla na izvanredno studiranje i zaposlila se za stalno. To je dovelo do toga da sam na neki način godinama gradila karijeru drugačiju od profesije za koju sam se paralelno obrazovala jer ja sam takva da kad nešto radim, želim u tome biti najbolja što mogu, pa sam s vremenom napredovala do sve boljih pozicija.
Naravno da je takav život – u kojem je pola dana posvećeno radu, a ostatak života učenju – vrlo izazovan, a studij je ipak više patio na uštrb posla. Pravni fakultet u Zagrebu je izuzetno zahtjevan, a ja za pripremanje ispita nikad nisam imala dovoljno vremena, koliko god da sam svo slobodno vrijeme nakon posla provodila učeći. Tad sam shvatila da tako više ne ide i da će jedno morati otpasti. Nije bilo lako donijeti odluku ostaviti siguran i dobar posao do kojeg sam napredovala i prepustiti se neizvjesnosti koja bi me u tom slučaju čekala ako bih se odlučila samo za nastavak studija. Ostala mi je u tom trenutku još zadnja godina i da očistim predzadnju. Imala sam ušteđevinu ali nisam mogla znati koliko će mi trebati za sve to položiti, diplomirati i potom pronaći posao.
Ipak sam se odlučila na tu varijantu, a kad sam donijela odluku, po miru kojeg sam osjetila sam znala da je pravilna. Iznenadila sam se kad sam od nadređenih umjesto ljutnje zbog ostavke naišla na podršku, čak i u financijskom smislu po pitanju vrste otkaza koji mi je omogućio otpremninu i naknadu, što mi je također bio još jedan vjetar u leđa. Dalje je bilo lako, posvetila sam se u potpunosti samo studiju i u samo godinu dana sam očistila prethodnu godinu, položila sve ispite sa zadnje godine i diplomirala. Kako su moji kolege s faksa već radili u struci, imala sam puno poznanstava pa mi nije bilo teško pronaći posao odmah po diplomi. Dok sam razmatrala u koju granu da krenem, odvjetništvo mi je bilo jedino logično rješenje, s obzirom na to da sam se cijelu srednju školu bavila debatom i to je bio razlog zašto sam uopće upisala taj fakultet. Tako sam započela svoju profesionalnu karijeru u odvjetništvu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Dugi niz godina radila si kao pravnica u korporacijama i odvjetničkim uredima. Kako bi opisala taj period života – što si voljela u tom poslu, a što ti je s vremenom postalo teško? Kada se dogodio taj presudan trenutak ili motiv kad si odlučila reći “dosta” i krenuti u potpuno drugom smjeru?
Moram priznati da je moj profesionalni put u struci ipak usmjerila činjenica da sam u njega ušla kao već zrelija i formirana osoba, prvenstveno u profesionalnom smislu. Naime, kad započinješ kao odvjetnički vježbenik, nekako se podrazumijeva da si još mlad i neizgrađen, što je svakako dobra pretpostavka za taj vrlo zahtjevan posao koji nije nimalo lijep ni ugodan a u nekim odvjetničkim uredima i vrlo neugodan – da budem potpuno iskrena. U svakom slučaju, nimalo nalik onoj slici odvjetništva utemeljenu na američkim odvjetničkim serijama kakvu sam zamišljala kao mlada debitantica. Zbog svega navedenog počela sam sumnjati u to je li ta grana dobar odabir za mene. Providnost je očito bila prepoznala moje dvojbe i poslala mi rješenje u obliku ponude da krenem raditi u jednoj firmi kao korporativna pravnica, što sam odmah prihvatila i u tom sam se ogranku svoje profesije pronašla.
Radno vrijeme je bilo normalno, posao nije bio agresivan, a opet je bio profesionalno dovoljno izazovan da mi održava interes. S poslom sam bila zadovoljna, nakon radnog vremena ga nisam nosila doma i tad je nastupila neka potpuno nova dinamika u mom životu. Nakon posla sam imala slobodan ostatak dana da se bavim s čim god želim, a slobodno vrijeme u danu je nešto što jako dugo nisam iskusila. Naravno da je sva moja kreativa koja je sve te godina bila zatomljena doslovno eksplodirala. Imala sam dovoljno vremena da pripremam sva ona divna jela koja su mi padala napamet, da počnem uzgajati svoje biljke i s njima kreirati pripravke, neću ni spominjati sve DIY projekte koje sam htjela napraviti po stanu. Oduvijek sam bila kreativna i imala potrebu dijeliti s drugima svoja otkrića, još od djetinjstva kad sam izmišljala igre koje su kasnije počela igrati i druga djeca.
Čim sam se zaposlila, odmah sam kupila digitalni aparat kojim sam dokumentirala apsolutno sve što bih radila. Ima jedna duhovita situacija kad sam ponijela sa sobom aparat da snimam vlastitu operaciju stopala, ja sam bila smrtno ozbiljna da želim gledati tu operaciju i naravno snimati ako mi daju, a osoblje mi se smijalo jer uopće nije bilo ni dozvoljeno da budeš budan tijekom operacija. U međuvremenu su nastale platforme na kojima sam svoje uratke i ideje mogla dijeliti sa širom publikom. Prvi je bio Instagram, na kojem sam bila valjda od samih početaka kad je ta platforma bila puno drugačija nego je to sad. Doduše, u tim počecima nisam naišla ni na koga domaćeg tko je bio na njoj prisutan i tamo sam se povezala s ljudima iz cijelog svijeta (s nekima od njih sam i dan danas u kontaktu, čak smo i prijatelji).
YouTube mi je pak bio najveća strast i cijelo vrijeme dok sam gledala te neke svoje youtubere sam samo razmišljala o tome kako bih ja trebala biti jedna od njih. Ne znam iskreno koji je trenutak bio presudan da se odlučim da se zaista odvažim da krenem to postati, ali jednog dana sam otišla kupiti DSLR kameru i svu potrebnu opremu. Mjesecima potom sam proučavala sve o snimanju i montiranju jer moj cilj je bio domaćoj publici donijeti isti onaj sadržaj i kvalitetu koju sam sama voljela gledati od stranih youtubera koji su mene inspirirali. Napraviti video takve kvalitete zahtjeva jako puno truda i vremena. I tako mi se život opet sveo na rad pola dana i onda snimanje i montiranje u drugoj polovici dana. Ozbiljnost pristupa ovome je, između ostalog, značio kontinuitet i dosljednost u objavama, što je za mene bio jedan video tjedno. Svoju sam publiku otpočetka navikla da u subotu ujutro objavljujem video koji bi im u život trebao donijeti dašak radosti i kreative, da im uljepša vikend i da motivaciju za cijeli tjedan. Nova dinamika je podrazumijevala do subote ujutro proizvesti video, što je značilo da ga moram osmisliti, snimiti i namontirati u tjedan dana, zbog čega petkom na subotu uopće nisam spavala i video bi doslovno bio ”vruć” prije sam objave.
San je najčešće stradavao i u ostale dane kako bih to stigla. Drugim riječima, bile su to godine ogromne žrtve vođene još većom strašću jer taj osjećaj kojeg sam dobivala nakon što bih iz ničega napravila filmić, i onda od pratitelja stignu te povratne reakcije da sam im uspjela prenijeti upravo onu emociju koju sam namjeravala – za mene je taj osjećaj postao opojan. Koliko god umorna bila, nakon što bih pustila video i pratitelji se počeli javljati, sav umor bi nestao i ja bih bila spremna za novi tjedan i novo stvaranje. Shvatila sam da koliko god sam voljela svoj pravnički posao, ipak me puno više ispunjavao ovaj kreativan posao i znala sam da ću opet morati donijeti odluku.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Danas si freelancerica, imaš svoj obrt i radiš vlastite projekte, koji su prvenstveno fokusirani na kreiranje sadržaja, DIY projekata i vlog-ova za svoj YouTube kanal. Kako izgleda tvoj radni dan sada u usporedbi s onim iz vremena kad si bila u uredu od 9 do 5 (ili dulje)?
E to je sad nova priča :D. Moram priznati da sam iznenadila samu sebe jer nakon što sam ostavila posao kako bih se posvetila samo videima, bila sam uvjerena da ću time automatski dobiti dodatnih devet, deset sati i da ću konačno ostvariti neku normalnu ravnotežu u životu. Ali dogodilo se to da sam sad kad sam imala na raspolaganju cijeli dan, imala više mogućnosti za kreiranje, što je dovelo do toga da sam s vremenom promijenila koncept videa. Dosad su bili kraći i uglavnom posvećeni jednoj temi, a novi koncept videa se približio mozaik emisiji interaktivnog tipa u kojem se ja na neki način družim sa svojim gledateljima, dijeleći s njima cijeli niz raznih sadržaja – od odlazaka u grad, prijedloga za odijevanje, šminkanja, vrtlarenja, kuhanja i po nekoliko jela… sve to u jednom videu puno dužeg trajanja.
Takav koncept videa je vrlo zahtjevan u smislu osmišljavanja, snimanja i montaže, prava mala produkcija, gotovo kao da film snimam na tjednoj bazi, a u svakom slučaju dovoljno da mi okupira gotovo sve vrijeme. Ali tu su još i druge platforme koje traže svoj angažman. Algoritam nevidljivo nabija tempo i ako ti ostane komadić slobodnog vremena kojeg bi možda radije iskoristio za odmor osjećaš se loše jer znaš da bi možda bilo bolje kreirati sadržaj za tu platformu. Drugim riječima, kod ovog posla nema radnog vremena odnosno radno vrijeme ti je cijeli dan. Nikad nemaš osjećaj da si napravio posao, stalno dobivaš neke ideje koje bi mogao pretvoriti u sadržaj i teško je samom sebi stati na kraj u smislu postavljanja granica i uspostavljanja ravnoteže.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Što su po tvom iskustvu najveće prednosti rada “za sebe”, a što su realne mane koje ljudi možda ne vide na prvi pogled?
Meni je najveća prednost ovog posla fleksibilnost, što mogu otići gdje god hoću i kad god hoću, i to je ono što ne bih mijenjala ni pod koju cijenu. Tu slobodu kretanja i improvizacije u vrlo kratkom vremenu. A mana je što je svaki taj trenutak mentalno i aktivno ispunjen obavezama, odgovaranjima na mailove i svim drugim sadržajima koje ovaj posao podrazumijeva, jer moj život je na neki način moj posao odnosno dijeljenje onoga što radim. Da, ja sam sama sebi šef i to je predivno, a s druge strane to znači da sam apsolutno odgovorna za sve – moram proizvesti posao, platiti doprinose i zaraditi za život i ne mogu si pomoći da ponekad pomislim kako uopće ne bi bilo loše imati onaj neki posao kojeg ću odraditi, otići doma mirna i dobiti plaću na kraju mjeseca.
YouTube i freelance poslovi često zvuče slobodno i uzbudljivo, ali nisu uvijek stabilni. Od čega danas konkretno ostvaruješ prihode i kako se nosiš s nesigurnostima tog načina rada?
Istina, prihodi od ovakvog rada dolaze s različitih strana i nisu redovni, za razliku od poreza koji redovno dolaze :D. Na YouTube-u prihodi dolaze od reklama koje se gledateljima prikazuju kao dio videozapisa i taj prihod je redovan, iako je njegova visina nepredvidljiva jer ovisi o mnogim faktorima. Ostali prihodi dolaze uglavnom od raznih suradnji s klijentima. I u ovom poslu postoji sezonalnost i za neke mjesece jednostavno znaš da će biti slabiji, ali će ih zato oni aktivniji nadoknaditi. Rekla bih da je upravo to ta neka formula za nositi se s nesigurnošću – jednostavno je prihvatiti kao dio ovog posla.
Imaš li neki ritual, naviku ili “slow living” princip koji ti pomaže da ostaneš prizemljena u svijetu u kojem “uvijek možeš raditi još”?
Ja smatram da su kreativnost i slow living neraskidivo povezani, bez jednog mi nema drugog. Za mene su to neki mali trenuci svakodnevice koji u meni pobude kreativnost, estetski zanos i automatsku inspiraciju. Pogled na svjež buket na stolu, zrake izlazećeg sunca koje ga obasjavaju, čaj od svježe ubrane mente s balkona, listanje časopisa s finim jelima, lagano njihanje u ležaljci u ljetno predvečerje, osjećaj toplog povjetarca na koži, šetnja prirodom, cvrkut ptica – sve mi to stvori osjećaj kao da zaista sve uspori. Primjećivanje detalja u tim trenucima je nevjerojatna i sve me tad inspirira.
Automatizam svakodnevice i odrađivanje obaveza isključene glave nažalost ostavljaju vrlo malo prostora za kreativnost i zato smatram nužnim svjesno u životu stvoriti uvjete za takve rituale koji će nam omogućiti usporavanje i prisutnost u trenutku. Moj doprinos tom cilju je bio taj što sam smanjila ritam objava i time ostavila više mjesta u životu za takve male trenutke, a između ostalog, i u svrhu stvaranja podloge za osobni rast i razvoj. Svaki novi izazov me uči što sve mogu i želim unaprijediti kod sebe, a sljedeća lekcija koju želim svladati je postavljanje granica sama prema sebi.
Osjećaš li se danas ispunjenije, ili na drugačiji način ispunjeno nego dok si radila u tradicionalnom sustavu?
Osjećam se izuzetno ispunjenom jer sam unatoč izazovima i malo drugačijem putu, završila fakultet kojeg sam voljela i željela završiti, stekla svoju profesiju kojoj se uvijek mogu vratiti kad god poželim a opet sam imala hrabrosti započeti nešto što mi je zapravo potajno uvijek bio san – živjeti svoju kreativu i imati slobodu da živim i stvaram pod svojim uvjetima. Evo, baš prije neki dan dok sam sjedila u kafiću, moj pas je bio pored mene, a ja sam uživajući u toplom povjetarcu ljetnog dana radila na laptopu, obuzeo me snažan osjećaj sreće jer sam se sjetila kako sam upravo to zamišljala radeći u uredu.
Imaš li u planu neke druge nove i kreativne projekte ili se vidiš u ovom poslu još dugo vremena?
Svakako se vidim u ovom poslu i dalje, iako vjerujem da će se način sigurno mijenjati tijekom nadolazeće godine i u tom smislu imam planove za neke nove projekte.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
I za kraj, što bi poručila ženama koje razmišljaju o promjeni karijere, ali se boje nesigurnosti, nepoznatog ili osuđivanja okoline?
Smatram da osuđivanje okoline i strah od nepoznatog nisu argumenti koji bi ikoga trebali spriječiti u bilo kojem potezu. Bitno je samo ono što mi sami mislimo o sebi, a nepoznato može biti nešto predivno, ali to nikad nećemo saznati ako ne probamo. Sve i ako se pokaže da nije, samo se sjetimo da je postojao razlog zašto smo htjeli probati nešto novo. A to je opet samo dobro jer nas je pokrenulo, i sad možemo probavati dalje dok ne pronađemo ono što je pravo za nas. Nesigurnost smatram jedinim opravdanim argumentom kojeg valja uzeti u obzir i osobno se ni sama nisam osokolila na ovo dok si nisam osigurala zaleđe u ušteđevini dovoljnoj da mogu opstati to neko prvo vrijeme, a novi posao uhodala u dovoljnoj mjeri da sam imala već dobru osnovu za daljnji uspjeh.
Moj savjet ženama koje razmišljaju o promjeni karijere ali se boje, iz kojeg god razloga, bih preporučila da kroz neki period vremena rade male korake u smjeru ostvarivanja onoga za što se osjećaju prozvanima ili za što imaju inspiraciju. Da u dnevnu rutinu uvedu petnaestak minuta, pola sata, promišljanje o tome da to rade ili da to zaista i rade, svrha čega je da će protekom vremena to smanjiti strah od nepoznatog i osjećaj nesigurnosti. Mali strateški koraci koje savladavamo mogu dovesti do sigurnosti da se odvažimo poduzeti veći korak.
Ivanine prezanimljive i edukativne video priče pogledajte na njenom YouTube kanalu.
Razgovarala: Petra Šafranko
Foto: Petra Šafranko, Instagram privatna arhiva