Piše: Dragan Grgić
Mislim da svatko od nas ima nekoliko propuštenih prilika u životu jer one su jednostavno njegov neizostavni dio. Onoga trenutka kada se odlučimo zakoračiti u jednom smjeru, uklonili smo brojne druge puteve kojima smo možda mogli ili htjeli krenuti.
Gorko-slatki okus odlučivanja?
Istina, teško je odlučiti se za jedan put i samo zaboraviti na sve ostale naše potencijalne verzije koje smo bacili u zaborav. Ponekad o takvim stvarima ni ne odlučujemo mi sami, nego drugi odluče umjesto nas.
Primjerice moj život, da su roditelji odlučili ispuniti nekoliko dokumenata pri mom upisu u školu, je mogao izgledati sasvim drugačije. Godinu dana kasnije bih krenuo u školu. Potpuno drugi razred, drugi prijatelji, druge životne okolnosti…
Na svakom putu kojim hodamo gubimo ono što se nalazi na nekom drugom. Od toga ne možemo pobjeći. Ali to ne znači da se trebamo bojati izabrati jedan put, makar i krivi.
Verzije nas koje nikada nećemo biti
Mi ljudi volimo zamišljati stvari puno gorima nego što one u stvarnosti jesu. Na životnu vagu često dodamo mali uteg pesimizma, taman toliko da nas izbaci iz ravnoteže i da na stvari gledamo iz krivog kuta. Da, svaka naša odluka predstavlja odricanje od neke potencijalne verzije nas samih. Ne možemo, međutim, ostati zauvijek u beskrajnom potencijalu koji nikada
ne ostvarimo. Mislimo da si tako osiguravamo dodatne opcije, a zapravo igramo ALL-in na jako loše karte.
Zar nije bolje od svih naših potencijalnih verzija izabrati jednu i posvetiti joj se, nego grčevito čuvati svaku i tako ih sve do posljednje osuditi na polaganu, ali sigurnu smrt?
Meša Selimović jednom je napisao: „Čovjek je proklet i žali za svim putevima kojima nije prošao. A tko zna što bi me i na njima
čekalo.“
Zaista ne vrijedi razbijati glavu drugim putevima jer ćemo zaboraviti hodati i po onome na kojem trenutačno jesmo. A jedino gore od razmišljanja o izgubljenim putevima je nepomično promatranje puta na kojem jesmo.
Paraliza izbora
Ima jedna odlična filozofska dilema, tzv. Buridanov magarac, a koja pretpostavlja da bi magarac, ako mu s dviju strana na jednakoj udaljenosti postavimo košaru s hranom, u konačnici uginuo od gladi jer se ne bi mogao odlučiti na koju stranu krenuti.
Vrlo prepoznatljiva slika modernog čovjeka. Okruženi smo beskrajnim mogućnostima i sve ih jednako ne želimo propustiti. Pa onda ne biramo ništa i čekamo. Smiješno zapravo jer u strahu od donošenja krive odluke, neodlučnost postaje naša najgora odluka.
Korak u nepoznato
Zapitate li se ikada koliko ste prilika propustili u životu? Budite li se ikada u sitnim noćnim satima, u kojima vam san nagriza oštrica kajanja?
Nemamo, srećom, dar predviđanja budućnosti. Prepušteni smo životu koji kroje naše odluke donesene uglavnom iz stanja: korak u nepoznato. Ali baš tu se krije sva čarolija jer ne kaže se uzalud da je neznanje blagoslov. Onoga tko sve zna, ništa ne može iznenaditi. To je, ako mene pitate, siguran put u začarani krug monotonije iz koje je teško izaći.
Uvijek sam bio više zagovornik istraživanja nepoznatog nego igranja na sigurno. Ponekad se to izjalovilo i opeče se čovjek, ali puno puta je urodilo plodom i obogatilo mi život.
Ponavljam stalno da živimo u vremenu općih paradoksa. Svakodnevno donosimo stotine odluka, a nikako da odlučimo. Stalno negdje žurimo, a nikako da stignemo.
Danju budni sanjamo, a noćima besani živimo. Važemo hrabrost i rizik, ambiciju i sigurnost. Uporno pokušavamo životni čušpajz pretvoriti u savršeno jelo. A ne shvaćamo da silnim odgađanjem, umjesto savršenog jela i života, sami sebi pripremamo samo jedno: gorki zalogaj kajanja.
Tekst: Dragan Grgić, LinkedIn Ghostwriter, content Writer
Foto: Freepik
MOGLO BI VAS ZNANIMATI: Kad nestane stimulacije, počne panika: zašto se bojimo dosade?