Mladi danas odrastaju u svijetu u kojem je “normalno” često određeno vršnjačkim pritiskom, društvenim mrežama i očekivanjima okoline, a odluke se ponekad donose u sekundi. U takvom kontekstu vještina reći “ne” nije znak tvrdoglavosti, nego unutarnje sigurnosti: sposobnost da ostanemo vjerni sebi i kad je neugodno, kad se bojimo ispadanja iz društva ili kad nas netko nagovara “samo jednom”.
Upravo je zato Hrvatska udruga za borbu protiv HIV-a i virusnog hepatitisa (HUHIV) razvila besplatnu aplikaciju Ovisnosti kao praktičan, diskretan i mladima blizak alat s kratkim edukativnim videima, anketama i samoprocjenama, kalkulatorima rizika te smjernicama za izazovne situacije i povezivanjem sa službama pomoći.
“NE” kao snaga i izbor, a ne zabrana
Aplikacija ovisnosti.huhiv.hr, digitalni je alat podrške za mlade, ali i saveznik roditeljima, koji na jednostavan i nenametljiv način daje konkretne korake za situacije pritiska, granica i donošenja odluka. Platforma ima i prostor za roditelje te info-liniju, a naglasak je na tome da “NE” bude doživljeno kao snaga i izbor, a ne zabrana, uz sadržaje koji se mogu konzumirati u par minuta i odmah primijeniti u stvarnom životu.
Tim smo povodom razgovarali s Davorom Dubravićem, psihologom iz Hrvatske udruge za borbu protiv HIV-a i virusnog hepatitisa (HUHIV), koji se kroz rad s mladima i obiteljima bavi prevencijom rizičnih ponašanja i jačanjem životnih vještina.
U nastavku donosimo odgovore na pitanja o tome zašto je vještina reći “ne” važnija nego ikad, kako se gradi iznutra i kako aplikacija može otvoriti razgovore koji inače često ostanu neizgovoreni.
Što za vas zapravo znači vještina reći „ne“ kod djece i mladih? Kad vi osobno osjetite da netko zaista stoji iza svog „ne“?
Reći „ne“ zapravo znači postupiti prema onome što mi smatramo da je ispravno (i da želimo), ne uzimajući u obzir vanjske pritiske poput tuđih želja i očekivanja. Reći „ne“ nije lako kao reći „da“. Težina stoji u tome možemo li tolerirati neugodu koja nekad prati naše zauzimanje za sebe. To je vještina koja se može jačati poput mišića, a mjera po kojoj vidimo njenu jačinu je dosljednost.
Zašto je današnjim tinejdžerima toliko teško reći „ne“, iako često jako dobro znaju što je za njih loše? Što vam mladi najčešće kažu kada otvoreno razgovarate o pritisku vršnjaka, alkoholu, drogama ili seksu?
Razvojno je očekivano da rizična ponašanja dosežu svoj vrhunac u adolescenciji. Postoje brojni biološki razlozi za to (struktura i razvoj mozga, hormonalne promjene). Potreba za pripadanjem poprima nove oblike, i čini se kao da je jedan od najvažnijih zadataka adolescenta „pronaći pleme“. Mladi se počinju kategorizirati, nemaju dugoročnu strategiju za probleme već razmišljaju „od danas do sutra“, vršnjački odnosi su izrazito važni i sve češće promatraju vlastitu vrijednost kroz odnose.
Adolescenti često imaju dojam neranjivosti, odnosno podcjenjuju vjerojatnost negativnih ishoda za sebe („znam da je alkohol loš, ali ako večeras pijem, neće mi biti ništa“). Nekad mogu pomoći jednostavni naputci, npr. koje rečenice koristiti kao odgovore u situaciji pritiska („Ja ne želim, hvala!“), pogotovo kada mladi znaju da nešto nije dobro za njih, ali ne znaju kako postupiti. Ova situacija je češća nego što ljudi misle.
Gdje u toj priči vidite roditelje – što oni (često nesvjesno) rade što djeci olakšava, a što im otežava da razviju vlastite granice?
Roditelji imaju izazovan zadatak, a to je vagati između nekoliko potreba koje s odrastanjem postaju naizgled sve oprečnije. Jedna je potreba za bliskošću i pripadanjem, a druga je potreba za autonomijom, separacijom. Kroz davanje autonomije (npr. kroz izbore i logične posljedice koje ih prate), mladi mogu osvijestiti što mogu i žele i da su njihovi izbori važni. S druge strane, kada nemaju priliku vježbati svoje izbore unutar doma, to im može biti izazov u drugim socijalnim situacijama.
Koliko je uopće važno da dijete prvo “čuje” zdravo NE u svojoj kući – kroz granice koje postavljaju mama i tata?
Granice su neizostavni dio odgoja. One su nužne za oblikovanje poželjnog ponašanja. Za kvalitetnu i učinkovitu granicu, potrebno je da roditelji budu usuglašeni oko njihovog provođenja, te da u njima budu dosljedni (to znači da se uvijek provede posljedica koja prati poželjno/nepoželjno ponašanje). Granice se mogu po mogućnosti unaprijed dogovoriti (npr. „trebaš biti doma do 22h“). Kazne bi se trebale provoditi tako da se dijete usprkos kazni osjeća voljeno.
Česta greška koju znam čuti je etiketiranje djeteta, odnosno pripajanje negativne ličnosti umjesto adresiranja negativnog postupka. Učinkovitije je reći „vidim da ovo jutro nisi napravio zadaću“, umjesto „i danas si lijen“. Etiketa „lijen si“ zvuči kao stabilni dojam od kojeg se teško obraniti, čak i da se zadaća na poslijetku napiše. Međutim, „ovo jutro nisi napravio zadaću“ šalje poruku koje ponašanje je potrebno promijeniti za validirajuću poruku.
Prvenstveno je važno da mladi razumiju po kojem principu se rizična ponašanja javljaju, te ne osude. Ovo je izazovno jer se može činiti da se kosi s nekom našom ulogom. Npr. roditelj koji „razumije“ svoje dijete koje se rizično ponašanja može misliti da će zbog toga biti lošiji roditelj ili svojim razumijevanjem dati „zeleno svijetlo“ na to ponašanje. Zapravo nije svrha pustiti djetetu da radi što želi, već prijateljskom nastrojenošću povećati šanse da će se dijete obratiti s teškoćom (koja može biti uzrok ili posljedica rizičnog ponašanja). Prijateljska nastrojenost nije isto što i „bivanje prijateljem“, već je neautoritarni pristup.
Primjer prijateljski nastrojenog roditeljstva je zajedničko definiranje posljedica za kršenje nekog unaprijed dogovorenog pravila, poput vremena izlaska. Važno je da je pravilo unaprijed dogovoreno, prije nego se situacija dogodi, i da mlada osoba, uz pomoć roditelja, sama vidi koje posljedice imaju smisla. Ovo će povećati šanse da će mlada osoba pratiti pravila, ali i posljedice kada pravila prekrši.
Kažete da aplikacija mladima daje alate da sami prepoznaju što im koristi, a što ne. Kako to izgleda u praksi – u čemu konkretno pomaže djetetu koje osjeća da nešto nije dobro, ali ne zna to izgovoriti ili obrazložiti pred vršnjacima?
Poruke i ton aplikacije nastali su kroz razgovore sa studentima i mladima, te kroz manja testiranja koja su pomogla razumjeti što im je jasno, što korisno, a što ih odbija. Aplikacija pomaže mladima bolje razumjeti procese koji se zbivaju u društvenom kontekstu, kada se nalaze na raskršću „izbora“. Razumjeti bolje vlastitu potrebu za pripadanjem, primjerice, može donijeti neku autonomiju nad važnim izborom. Aplikacija može dati i smjernicu kako jačati određene životne vještine, u trenutku kada to požele i učini im se korisno. Od toga da dajemo primjere rečenica koje se mogu koristiti, do toga da imaju vlastitu „malu školu“ razvoja vještina unutar aplikacije. Uz to, aplikacija nudi popis resursa koje mladi mogu koristiti kao podršku i pomoć.
Mnogi nisu niti svjesni da vještine postoje u svojoj definiciji, kakvih sve ima i čemu služe. Aplikacija prije svega nudi objašnjenje što su životne vještine i to na stvarnim situacijama iz života. Također nudi kratke video primjere i mikro korake koji se brzo upijaju (1 do 3 minute sadržaja s odmah primjenjivim savjetima). Vještine koje u užem smislu obuhvaća su: upravljanje stresom, upravljanje vremenom, asertivna komunikacija, kritičko razmišljanje, samopoštovanje i fleksibilnost.
Roditeljima aplikacija može biti siguran i nenametljiv povod za razgovor. Kako biste savjetovali mamu ili tatu da otvore tu temu – kojim riječima krenuti, a što bi svakako trebali izbjeći ako žele dijete potaknuti na dijalog, a ne na zatvaranje i obranu?
Dijete će ulaskom u adolescenciju imati veću potrebu za privatnošću (spram roditelja), no usporedno s time može se razvijati odnos povjerenja roditelja i djeteta, gdje se dijete zaista može roditelju obratiti vezano za teškoće koje ima. Roditelji povećavaju šanse za time da će im se djeca obratiti ako im dopuštaju prostor privatnosti (npr. roditelj neće čitati dnevnik). Također, djeca jako puno uče po modelu. To znači da opažaju svoje roditelje i često imitiraju ponašanja, ili roditeljski postupci barem sudjeluju u formiranju vrijednosti.
Drugim riječima, granice će biti učinkovite ako ih roditelji modeliraju svojim ponašanjem (roditelji koji ne puše cigarete češće imaju djecu koja ne puše cigarete u adolescenciji i odrasloj dobi). Izbor riječi koji preporučam roditeljima ovisi o kontekstu. Pokazalo se korisno kada roditelji pitaju za mišljenje: „Zanima me što ti misliš o ovome…“, opisujući neku problemsku situaciju kojoj mogu roditelj i dijete skupa kritički pristupiti. Roditelj može reći djetetu „Želim te bolje razumijeti“, jer motiv za razumijevanjem ne djeluje osuđujuće i može potaknuti otvaranje.
Međutim, ovakva konstrukcija preporuča se kada roditelju zaista nije namjera osuditi, već istražiti (kao znatiželja). S druge strane, ne bih nikad preporučao usporedbu s vršnjacima, pogotovo ne braćom i sestrama, kroz rečenice „S tvojom sestrom nikad nisam imala problema“, ili „Tvoj prijatelj Dominik je probisvijet, želiš biti kao on?“. Takve usporedbe mogu izazvati sram, otpor, osjećaj odbacivanja i narušene vrijednosti, što može rezultirati time da dijete uči vještije skrivati rizična ponašanja od svojih roditelja, ili se jače identificirati s vršnjačkom grupom.
Možete li opisati jedan tipičan scenarij iz života – primjerice poziv na tulum, “ajde, probaj samo jednom” – i objasniti kako bi dijete moglo reagirati bez ikakvih alata, a kako uz podršku i trening vještine reći „ne“?
Možemo zamisliti situaciju kućnog partyja na kojem većina ljudi konzumira određenu supstancu. Samom svjesnošću koliko izbora imamo možemo smanjiti vjerojatnost konzumacije, npr. možemo reći da „ne želimo“, možemo otići s partyja, možemo na licu mjesta izmisliti neki narativ („ne osjećam se baš dobro, radije ne bih“ ili „super mi je s vama i bez toga“). Količina izbora nekad je zasjenjena društvenim pritiskom. Drugim riječima, u takvim situacijama nekad ni ne stignemo baš razmišljati, pa postupamo impulzivno.
Važno je da svaka mlada osoba zna da uvijek može uzeti trenutak da razmisli „je li ovo dobro za mene“. Aplikacija nam može pomoći u osvještavanju tih mogućnosti, i jačanju autonomije nad njima. Cilj aplikacije nije samo prevencija, nego osnaživanje. Mladi uče prepoznati vlastite granice i reagirati na pritisak bez osjećaja srama. Aplikacija zapravo potiče jačanje emocionalne otpornosti, što može za rezultat imati brojne povoljne ishode poput manje rizičnih ponašanja i manje teškoća povezanih s njima.
Aplikacija ovisnosti.huhiv.hr razvijena je za mlade, ali zapravo je i saveznik roditeljima. Kako zamišljate idealnu situaciju u kojoj roditelj zajedno s djetetom koristi aplikaciju – što rade, o čemu razgovaraju, kako ona “otvara vrata” povjerenju?
Aplikacija ovisnosti.hr je namijenjena i mladima i odraslima, a izradili smo je u partnerstvu s Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo i brojnim relevantnim stručnjacima. Ima korisne tekstove koje roditelj i dijete mogu pročitati te im zajedno kritički pristupiti. Roditelj može pitati dijete o mišljenju, te kroz dijalog dobiti uvid o tome kako dijete razmišlja te oblikovati neke dobre ideje. Tekstovi roditelju mogu biti situacija za predstavljanje problemskih situacija. Čak i bazični razgovor o situacijama može „opremiti“ dijete na bolje snalaženje u njima (npr. „što bi napravio da ti netko ponudi alkohol na rođendanu?“). Kalkulatori koji mjere izraženost vještina mogu biti povratna informacija o tome koliko vremena treba posvetiti na nekom dijelu aplikacije. Aplikacija može otvoriti manje popularne teme, ili teme koje roditelji često zanemaruju, poput kockanja (preko online casina i online računalnih igara).
Aplikacija ima i posebno poglavlje „roditelji“, koja je namijenjena samo roditeljima. Tamo se nalaze korisne informacije pisane „odraslim jezikom“ koje mogu pomoći roditeljima u nekim svakodnevnim roditeljskim izazovima, npr. kako vješto upravljati roditeljskim nadzorom tijekom adolescencije, a da taj nadzor bude razvojno primjeren i ne narušava odnos roditelj-dijete, kako koristiti pozitivno ohrabrenje, kako upravljati vlastitim brigama i slično.
Koje konkretne životne vještine aplikacija pomaže razvijati, osim samog „neću“?
Aplikacija ovisnosti.huhiv.hr je digitalni alat podrške i prevencije, koji se nadovezuje na postojeće edukativne i savjetodavne programe namijenjene mladima. Ne nudi gotova rješenja niti zamjenjuje izravni rad s mladima, već potiče informiranost, samoprocjenu, osvještavanje i pravovremeno traženje podrške u brizi o vlastitom zdravlju.
Ispod jednog „ne“ je, naravno, odbijanje rizičnog ponašanja, ali i daleko više od toga. Poruka “ne” oblikovana kao snaga, a ne zabrana. Ne nudimo “gotove recepte”, već potičemo istraživanje, izbor i male promjene koje mladima imaju smisla i koje sami biraju svojim tempom. „Ne“ je produkt razumijevanja vlastitih granica, vlastitog ukusa, razumijevanja kada nam je nečega dosta i/ili kad nam nešto ne paše, povezano s hrabrosti i spremnosti da to komuniciramo svojoj okolini. Može i ne mora uključivati prepoznavanje manipulacije i socijalnog pritiska. Kroz konkretne savjete i interaktivan pristup, aplikacija potiče mlade da istražuju, da pitaju, da osvijeste važnost životnih vještina i požele ih razvijati – poput postavljanja granica, samokontrole, kritičkog razmišljanja, fleksibilnosti, upravljanja stresom i planiranja vremena – vještina koje jačaju samopouzdanje i sigurnost u vlastite odluke.
Najvažnije je da postoji svijest o tome što je za nas i da imamo izbor želimo ili to ili ne. Ova vještina inače predviđa i brojne druge koristi u odraslom životu (veće zadovoljstvo romantičnom vezom, veće zadovoljstvo poslom).
Što biste rekli roditelju koji se boji da će mu aplikacija “upasti” u odgoj ili da će dijete imati osjećaj kontrole i nadzora?
Aplikacija je sama po sebi „izbor“, i u tom pravilu je vjerna svome sadržaju. U nju se ulazi i izlazi iz nje „po želji“. Ideja je da se radi o nenametljivom, ali korisnom sadržaju koji može napraviti individualnu promjenu kada za promjenom postoji neka motivacija. U pravilu, preporuča se korištenje kao nadopuna postojećim programima prevencije koji se provode u raznim sustavima i aplikacija ima mogućnost povezivanja s brojnim stručnim resursima. Ovakvim sadržajima skloni su oni pojedinci koji više ili manje imaju interes osobnog rasta i razvoja, neovisno o tome koliko su vješti u nekim drugim vještinama, poput samokontrole i odupiranja društvenom pritisku.
Mnogi roditelji osjećaju krivnju: ‘Jesam li negdje pogriješio ako se moje dijete nađe u rizičnoj situaciji?’. Što im poručujete – gdje prestaje kontrola, a počinje povjerenje u vlastito dijete i njegove odluke?
Ne postoji zlatno pravilo kako dozirati nadzor i povjerenje i nekad će to izgledati „nespretno“. Na kraju dana, važno je da djeca dobiju obje poruke: da smo tu za njih i da su nam važna, i da postoji bazično povjerenje da će postupiti dobro (da vježbaju i jačaju osjećaj samostalnosti). Dakle, nema ili-ili trenutka. Puno toga ovisi i o roditeljskim dimenzijama ličnosti. Neki roditelji su neovisno o temperamentu svoga djeteta jednostavno „preplašeni“ i brinu oko mnogih mogućih negativnih situacija. Takvi će roditelji teže prepustiti kontrolu, pa uglavnom nema nekog univerzalnog, korisnog savjeta za sve roditelje.
Imate li iz prakse primjer mladih koji su, uz podršku edukacije i ovakvih alata, uspjeli promijeniti svoje odluke ili izaći iz rizičnog okruženja? Što je u tim pričama bilo presudno – rečenica, osoba, trenutak?
Ova aplikacija nastala je na ideji potreba brojnih mladih osoba s kojima je udruga HUHIV dolazila u doticaj kroz rad u prevenciji i smanjenja štete. Tisuće i tisuće mladih pristupile su grupnim edukacijama i individualnim savjetovanjima sa našim stručnjacima i mnogi su u naše prostore ušli s brigom, a izašli s novim alatom. To su pojedinci koji su imali želju nešto promijeniti i osjećali su nezadovoljstvo nekim dijelom svog života.
Mogli bismo reći da smo imali spremne korisne savjete, no najčešće nije tako. Promjena se događa kada se ljudi osjećaju viđeno i neosuđeno u isto vrijeme, a u njima postoji potencijal za promjenu u obliku želje. Imamo dugogodišnje iskustvo u korištenju aplikacija u edukaciji, poput mobilne aplikacije Spolno zdravlje, izrađene uz podršku Grada Zagreba i stručnu podršku Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, koja je danas jedno od najkorištenijih izvora informiranja mladih u Hrvatskoj u području prevencije, te se kroz različite projekte, događaje i istraživanja iznova pokazala kao vrijedan nositelj promjene u nekim ponašanjima mladih (primjerice, jednom radionicom u trajanju od 45 do 60 minuta postiže se značajna promjena u razumijevanju rizika, na temelju rezultata upitnika primjenjenih prije i poslije događaja).
Ono što nam se pokazalo učinkovitim u nacrtima aplikacija koje dizajniramo – neosuđujući jezik, podrška i recenzija struke, sadržaji koji se baziraju na prethodno istraženim potrebama zajednice – donosimo i u aplikaciji Ovisnosti.huhiv.hr, uz svijest da se potrebe kontinuirano mijenjaju. To znači da ćemo redovito ažurirati sadržaje i funkcionalnosti aplikacije tako da uvijek daju učinkovite odgovore.
Ako zamišljate jedan idealan razgovor roditelja i tinejdžera nakon što su zajedno koristili aplikaciju – što biste voljeli da dijete kaže, a što da roditelj ponese u srcu nakon tog razgovora?
Najvećom koristi smatram da roditelj osvijesti da ne mora uvijek imati sve spremne odgovore, ali da zna gdje neke od njih može potražiti. S druge strane, ako smo učinili da se mlada osoba osjeća spremnije za zahtjevne društvene situacije, učinili smo puno. Mladi prepoznaju da pričamo o vrlo konkretnim, živim situacijama koje se zapravo događaju i u tom smislu im dajemo razumijevanje i prostor za novo učenje. Idealna sekundarna korist bi bila kada bi aplikacija mogla pomoći u jačanju odnosa roditelj – dijete, pogotovo kod tema rizičnog ponašanja koje često narušavaju taj odnos.
Foto: huhiv.hr
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Tanja Hrvatin Šimičić: zašto su društvene igre važne i što kad dijete ne podnosi gubitak?