Endometrioza je jedna od onih bolesti koje često prolaze “ispod radara”, sve dok ne uzmu previše. Ne mora uvijek izgledati kao scena s hitne, niti se uvijek vidi na prvi pogled. Ponekad se skriva iza rečenica poput “to je normalno”, “takve su menstruacije” ili “izdrži”. A istina je da kronična bol ne treba dokaz – ona treba odgovor.
U mjesecu podizanja svijesti o endometriozi razgovarali smo s Ninom Kokot, 37-godišnjakinjom iz Labina. Po struci je magistra ekonomije i radi kao savjetnica u upravnom odjelu za obrazovanje Istarske županije, a godinama živi s dijagnozom koja joj je promijenila tijelo, ritam života i granice izdržljivosti. Iza nje su brojne operacije i dug proces traženja rješenja za kroničnu zdjeličnu bol. Pred njom je nova, velika prekretnica: nakon Uskrsa čeka je termin operacije – histerektomija.
Nina u ovoj ispovijesti govori o godinama u kojima je bol paralizirala svakodnevicu, o normaliziranju patnje koje nas sve košta, o teretu nevidljive bolesti i o tome zašto je podrška (ljudi, struke i zajednice) ponekad jedino što drži glavu iznad vode.
Koji je bio trenutak kad si prvi put pomislila: ‘Ovo nije normalna menstruacija/bol’ i što se tada događalo u tvom tijelu, u svakodnevici i u glavi?
Ulaskom u pubertet već su započele jako bolne menstruacije svaki mjesec, ali sam ubrzo nakon toga otišla prvi put kod ginekologa i dobila hormonsku terapiju u obliku kontraceptiva što je gledajući unazad zaista pomagalo jer se ciklus napokon normalizirao, a bolovi su bili podnošljivi. Nakon preboljene duboke venske tromboze i dijagnosticirane genetske trombofilije zabranjena mi je daljnje trošenje hormoske terapije zbog kontraindikacije s mogućnošću stvaranja krvnih ugrušaka tako da u tom trenutku kreće moja borba s endometriozom.
Prvi put kada sam zaista pomislila da nešto nije normalno je kada sam shvatila da moja menstruacija nije samo bolna nego paralizirajuća. Bilo je to prije dvanaest godina kada sam sa svakim ciklusom povraćala, dobivala venozno lijekove protiv bolova svaki ciklus, većinu vremena provodila u krevetu, a da uopće nisam znala što se događa u mom tijelu. Bol nije samo bila nelagoda, nego iskustvo koje mi je uzelo životnu funkcionalnost. Neprestano sam otkazivala obaveze, planirala život oko ciklusa i u glavi si ponavljala da sam možda samo slaba ili da je to normalna menstrualna bol jer su tako liječnici i opisivali moje stanje. Danas znam da nisam bila slaba, bila sam bolesna.
Koje su ti bile najveće prepreke do dijagnoze i adekvatnog liječenja i što bi danas napravila drugačije?
Moja priča dolaska do dijagnoze nije ona „klasična“ loša priča kada žena na svoju dijagnozu endometrioze čeka više od 10 godina iako moram napomenuti da se u to vrijeme o endometriozi jako malo znalo, a još manje pričalo. Ja sam svoju dijagnozu dobila na prvom specijalističkom pregledu gdje mi je rečeno da postoji na lijevom jajniku jedna cista i da se ta bolest zove endometrioza, neizlječiva bolest, ali da će mi operacija pomoći. Naravno da nije bilo ni približno tako, ali u tom trenutku nisam bila ni svjesna da moj život više nikada neće biti isti kao prije jer operacije su se samo redale jedna za drugom, bolovi su postajali sve veći, a bolest se nemilosrdno širila po mojoj zdjelici. Dan bez analgetika postao je nemoguć za preživjeti, a nažalost tako je to ostalo do dan danas.
Endometrioza mi je uzela puno toga, ali mi je dala jednu stvar – naučila me da moje tijelo ne laže, a danas kada gledam na endometriozu generalno mislim da najopasnija stvar kod endometrioze nije samo bol, nego normaliziranje te boli. Bol koja se ne vidi na ultrazvuku često se relativizira. Trebalo mi je vremena da shvatim da drugo mišljenje nije bunt, nego odgovornost prema sebi. Danas bih ranije tražila specijalista za endometriozu i manje sumnjala u vlastiti osjećaj.
Iskreno, danas podizanje svijesti o endometriozi, razumijevanju žena je na potpuno drugoj razini jer U Hrvatskoj, u Referentnom centru za endometriozu u Zagrebu u Petrovoj bolnici, ja se danas osjećam sigurno i zahvalno jer nakon svega što sam prošla, taj osjećaj povjerenja prema liječnicima i medicinskom osoblju za mene ima ogromnu vrijednost. Biti u rukama ljudi koji razumiju kompleksnost bolesti olakšava iznova svaku moju novu borbu jer osjećaj da nisi samo dijagnoza već osoba kojoj se pristupa individualno s poštovanjem i razumijevanjem čini ogromnu razliku.
Što ti danas najviše pomaže da živiš bolje s endometriozom i koju bi jednu poruku rekla ženi koja se tek prepoznaje u simptomima?
Ono što meni danas najviše pomaže u svakodnevnom životu s endometriozom jest kombinacija više stvari jer endometrioza je veoma kompleksna bolest cijelog tijela kojoj treba tako i pristupiti. Za mene, prije svega, za liječenje boli, osim „šake“ analgetika svakodnevno, to su tretmani akupunkture koje radim u ambulanti za bol, a ti tretmani često značajno ublaže bolove, pomognu mi da bolje spavam i da se ne osjećam stalno iscrpljeno.
Veliku ulogu ima i prehrana te suplementacija, naravno uz vodstvo stručnih osoba. Kada se tijelo svakodnevno bori s upalama i kroničnim umorom, svaka podrška organizmu je važna. Jednako važna je i podrška ljudi oko nas. Obitelj i bliski ljudi daju nam sigurnost da možemo biti onakvi kakvi jesmo, ponekad ranjivi i ogoljeni, a da pritom i dalje možemo pronaći trenutke radosti u sitnim svakodnevnim stvarima. Ja se trudim upravo to, uživati u svakom trenutku u kojem je to moguće, a iskrena pozitivna energija puno mi pomaže jer tada imam osjećaj da u svemu ovome nisam sama.
Mentalno zdravlje za mene je jedna od ključnih stvari što znači prihvatiti sebe, biti nježan prema sebi, postavljati granice prema okolini i potražiti stručnu pomoć kada je potrebna. Kada mi je teško, često pišem, odnosno izbacim misli i emocije na papir i to mi pomaže da ih lakše procesuiram. Ne postoji čarobni štapić niti lijek koji sve rješava, ali postoje načini da si olakšamo život s ovom bolešću i zato mi je posebno važna uloga Udruge ‘Ja sam 1 od 10’. koja na mom početku borbe nije postojala, a danas je puna mojih ‘endo sestrica’ – žena koje se međusobno razumiju bez puno objašnjavanja.
Ženi koja se tek prepoznaje u simptomima bi poručila da prije svega vjeruje svom tijelu i da bol koja iscrpljuje, koja oduzima energiju i narušava kvalitetu života ne treba trpjeti u tišini i sama. Traži odgovore, postavljaj pitanja dok ne nađeš liječnika koji će tvoje simptome shvatiti ozbiljno, a naravno postoje i druge žene koje su prošle taj put prije tebe, prije mene i koje razumiju svaku sumnju, svaki strah i svaku suzu. U toj podršci često leži snaga za dalje.
Kad kažeš da je endometrioza “nevidljiva”, što je ono što ljudi ne vide, a tebi nosi najveći teret?
Jedan od najtežih dijelova mog puta nije bila samo fizička bol, nego suočavanje s mogućnošću da nikada neću postati majka, iako sam cijeli svoj život to željela. Tišina u kojoj razmišljaš o tome potpuno te mijenja jer je to proces žalovanja za nečim što nikada neće doći. Moram priznati da je to ujedno i stvar o kojoj sam najmanje pričala s liječnicima i drugim ljudima jer kao prihvatiš da tvoje tijelo ne može dati novi život iako se s time mislim nikad nisam u potpunosti pomirila.
Endometrioza nije zahvatila samo moje organe već mi je često dirala u vlastiti identitet. Kada ti je trbuh kronično napuhan, kada zadržavaš vodu, kada se tijelo mijenja, a ti se više ne prepoznaješ u ogledalu valjda je prirodno da počneš sumnjati u svoju ženstvenost. Trebalo mi je vremena da shvatim da ženstvenost nije u ravnom trbuhu, nego u snazi da nosiš svoje tijelo kroz bolest najbolje što možeš. Također, postoji razlika između povremene boli i kronične boli koja je svakodnevna. Kronična bol postane pozadina tvog života. Učiš funkcionirati uz nju. Učiš koliko lijekova moraš uzeti da bi dan bio podnošljiv. Nije to dramatična scena već tiho preživljavanje jer okolina često ne vide šaku lijekova koju nehotice skrivaš kraj kreveta, ne vide planiranje dana oko razine boli, a ni količinu energije koja je potrebna da bi izgledala „dobro“.
Osim osobne borbe, dio sam Radne skupine za endometriozu koja se zalaže da se endometrioza u Republici Hrvatskoj prepozna i uvede kao kronična bolest. To nije administrativno pitanje, to je pitanje dostojanstva i prava žena. Endometrioza nije ‘samo ginekološka’ ni ‘samo hormonalna’ bolest. Ona je kompleksna, sistemska bolest koja može zahvatiti crijeva, mokraćni sustav, živce i značajno narušiti kvalitetu života. Kada je svodimo samo na menstruaciju, umanjujemo ozbiljnost problema.
Jedan od ključnih ciljeva je edukacija ginekologa primarne zdravstvene zaštite kako bi mogli ranije prepoznati simptome jer predugo žene čekaju dijagnozu, često i deset godina. Rana sumnja znači brži put do specijalista, do liječenja i do očuvanja kvalitete života.” Uvođenje endometrioze kao kronične bolesti omogućilo bi ženama ostvarivanje prava koja su sada ograničena , od bolovanja do prilagodbi na radnom mjestu jer kronična bol nije luksuzni problem već „naša“ svakodnevica.
Podrška je čudo u ovoj bolesti. Podrška partnera, obitelji, liječnika i drugih žena u bolesti za koju nema lijeka, u kojoj je terapija često dugotrajna i iscrpljujuća, osjećaj da nisi sama mijenja sve. Moja priča je osobna, ali nije izolirana. Kroz Radnu skupinu i Udrugu se borimo ne samo za sebe, nego i za djevojčice koje danas misle da je bol normalna. Nije. I ne smije biti.
Prošla si više operacija, što si naučila o vlastitom tijelu, i što bi voljela da su ti liječnici ranije jasnije objasnili?
Prošla sam pet teških operacija zbog endometrioze. Tijekom jedne od njih napravljena mi je i resekcija dvadesetak centimetra debelog crijeva, a kasnije mi je ugrađen crijevni neurostimulator kako bi se pokušala ponovno uspostaviti funkcija crijeva, a to nisu samo medicinski zahvati, za mene su to su intervencije kojima se pokušava vratiti kvaliteta života.
Endometrioza mi je oduzela i dio reproduktivnih organa, odnosno odstranjena su mi oba jajovoda i desni jajnik. Od 2023. godine više nemam ni prirodan nagon za mokrenjem. Kada ljudi čuju riječ operacija, često misle da je to završetak problema. U stvarnosti, za mnoge žene s teškim oblikom endometrioze operacije su tek početak i dio dugog i složenog puta. Moj svakodnevni život i dalje uključuje kroničnu bol, otežanu probavu i defekaciju, te činjenicu da mokrim ‘napamet’, prema satu i osjećaju odgovornosti prema vlastitom tijelu, a ne prema prirodnom signalu organizma.
Za mjesec dana čeka me nova operacija i naravno da uvijek iznova postoji strah, ali pokušavam se pripremiti što bolje fizički i mentalno jer vjerujem da bi ovo mogao biti prvi korak prema mirnijem životu i novom poglavlju bez stalne boli. Kroz sve to naučila sam koliko je ljudsko tijelo nevjerojatno kompleksno i koliko se može boriti čak i kada je ozbiljno narušeno bolešću. Naučila sam slušati svoje tijelo na način na koji prije nikada nisam morala. Naučila sam da strpljenje, ali i prihvaćanje činjenice da život s kroničnom bolešću često znači prilagođavanje svakodnevici koju drugi uzimaju zdravo za gotovo.
Ono što bih voljela da su mi liječnici ranije jasnije objasnili jest koliko endometrioza može biti sistemska i koliko može zahvatiti različite organske sustave, a ne samo reproduktivne organe. Da sam to ranije znala, možda bih ranije razumjela ozbiljnost simptoma i ranije potražila specijalističku pomoć kakvu imam sada, odnosno razinu liječenja koja obuhvaća cjeloviti pristup ženi. Endometrioza me naučila jednu vrlo tešku, ali važnu lekciju: zdravlje nije nešto što se podrazumijeva, ono je svakodnevna borba, ali i svakodnevna zahvalnost za ono što tijelo još uvijek može.
Kako kronična bol mijenja emocije i mentalno zdravlje i koje su ti strategije psihološke podrške bile najkorisnije?
Utjecaj kronične boli na emocionalno i psihičko stanje izuzetno je kompleksno. Na mom samom početku se javio bijes, bijes prema bolesti, prema vlastitom tijelu i prema nepravdi koju osjećaš uz onu slavnu rečenicu „Zašto baš meni“, ali sada shvaćam da je to samo faza u kojoj pružaš otpor i teško prihvaćaš da se tvoj život mijenja. Sjećam se koliko mi je bilo teško u vrijeme kada nisam poznavala nikoga tko ima endometriozu. Budila sam se nakon operacija ne znajući što će mi ta bolest učiniti, odnosno mom tijelu, mom društvenom životu, poslu, pa i ljubavnim odnosima. Na svim poljima imala sam osjećaj kao da se vrtim u krug. Pokušavaš sve, a tijelo kao da radi protiv tebe.
Godine prolaze, a meni onda ponovno iznova dolazi najteža rečenica koju pacijent može čuti, bolest se vratila. Slijedi nova operacija i svaki put strah postaje veći, jer sada znaš što sve možeš izgubiti pa sam se u jednom trenutku počela povlačiti u sebe i osjećati se kao teret sebi i drugima no s vremenom sam shvatila da moram početi raditi na sebi i na svojim emocijama. Uz psihološku pomoć i rad na mentalnom zdravlju polako sam se vraćala sebi, onoj verziji sebe kakva sam bila prije svega. Ponovno sam naučila voljeti sebe, a upravo iz tog procesa rađa se ona prava ženska snaga.
Iz loših iskustava počela sam stvarati lekcije, a iz dobrih trenutaka radost koja je puno dublja nego prije. Priznajem, i dalje imam mnogo teških dana, ali tada mi treba vrijeme u samoći da se saberem i ponovno pronađem ravnotežu, a kada se vratim, ponovno se smijem, pronalazim sreću u sitnicama, svakom malom pomaku i svakom uspjehu koji uspijem napraviti. Za život s endometriozom potrebno je puno strpljenja jer to je život sa puno padova koji iziskuju ponovno ustajanje i upravo zato vjerujem da je mentalno zdravlje jedan od najvažnijih segmenata borbe s ovom bolešću jer kada naučimo pomoći sebi, tek tada i drugi mogu istinski pomoći nama.
Sad čekaš histerektomiju. Kako izgleda donošenje tako velike odluke, što ti je pomoglo da bude informirana i mirna u njoj?
Odluka o histerektomiji jedna je od mojih najtežih odluka koju žena može donijeti jer realno nije se lako oprostiti od organa koji je simbol ženstvenosti, stvaranja života i majčinstva, puno je više od same anatomije već je dio našeg identiteta.
U mom slučaju ta odluka nije došla preko noći. Donijeta je u dogovoru s liječnicima, uzimajući u obzir trenutačnu raširenost bolesti, velike cistične tvorbe u zdjelici koje mi stvaraju bol i pritisak te dugogodišnju borbu s endometriozom. Ne znam točno što me čeka nakon operacije. Ne znam kakav će biti oporavak i kako će moje tijelo reagirati, ali kroz iskustva drugih žena koje su prošle sličan put, odlučila sam vjerovati u najbolje, u mogućnost novog početka, života bez aktivne bolesti i stalnih bolova.
Nadam se da će mi ta odluka omogućiti da ostatak života provedem mirnije i slobodnije, možda konačno počnem raditi stvari koje želim, a u kojima sam bila ograničena posljednjih dvanaest godina, a to je nada koja mi daje snagu da ovu odluku prihvatim hrabro jer opraštajući se od dijela sebe želim sačuvati ostatak života u nekoj drugoj dimenziji, daleko od bolnica.
Koje su najveće zablude koje još uvijek čuješ i kako ih “razoružaš”?
Ima jako puno zabluda, ali eto izdvojiti ću jednu iz okoline, a jednu iz medicine. Jedno od najpodmuklijih i najbolnijih komentara koje žena s endometriozom (ili bilo kojom kroničnom bolešću) može čuti iako možda zvuči kao “kompliment” ili pokušaj utjehe, zapravo otkriva duboko neznanje o prirodi kroničnih bolesti. Rečenica „Izgledaš zdravo, znači nisi bolesna.” Ili “Previše lijepo izgledaš da bi bila bolesna.” je rečenica jako opasna i bolna istovremeno. Ova izjava minimalizira patnju, navodi osobu da sumnja u vlastitu stvarnost i nameće krivu sliku da invaliditet i bolest moraju biti vidljivi na van. Kao da osoba mora izgledati “ispijeno” i “blijedo” da bi joj se povjerovalo.
Endometrioza je “nevidljiva” bolest tako da većina simptoma endometrioze se događa unutar tijela. Kronična upala, sitnije unutarnje krvarenje, priraslice koje lijepe organe jedan za drugi, živčana bol koja šalje signale u mozak, sva sreća pa se ne vidi na licu. To nije osip, nije gips na ruci, a izgled je samo vanjština koja često nema veze s unutarnjim stanjem. Ja bi rekla da je za mene moj izgled često “oklop” ili vlastiti mehanizam suočavanja jer ja puno truda moram uložiti da bi ponekad izgledala dobro i da bi se na taj način osjećala „normalnije“ u svojoj okolini ili npr. na poslu jer kad te tijelo izdaje, izgled može biti način da zadržiš vlastiti identitet i osjećaj kontrole kako ne bi ispala društveni „teret“ ili kako bi izbjegla sažaljenje.
Bolest nema veze s “ljepotom” tako da ova izjava povezuje dvije potpuno nepovezane stvari. Endometrioza ili bilo koja druga kronična bolest ne bira žrtve na temelju njihove ljepote, inteligencije ili snage karaktera nego može pogoditi svaku desetu ženu na svijetu bez obzira na izgled. Suština je da ovom zabludom se ženu čini nevidljivom. Poručuje joj se da njezina patnja nije validna jer ne odgovara društvenom stereotipu bolesnika. Razoružavanje ove zablude znači educirati ljude da su najhrabriji ljudi često oni koji se bore s najvećim demonima, a pritom na licu nose najmirniji i najljepši osmijeh na svijetu.
Druga zabluda ona „medicinska“ Trudnoća je lijek za endometriozu.” / “Nemoj se liječiti, probaj zatrudnjeti“. Ova preporuka stavlja ženu pred užasan izbor: ili ćeš trpjeti bolove, ili ćeš roditi dijete. Ova rečenica mi ponekad zvuči kao da bi žene s endometriozom morale roditi pošto poto dijete kao svoju vlastitu terapiju, a ne kao novi život. Trudnoća može biti predivan ishod za ženu s endometriozom koja to želi, ali nikada ne smije biti propisana kao terapija. Liječenje endometrioze znači uklanjanje žarišta (kirurški), smanjenje upale i kontrolu boli, a to se po mome mišljenju ne postiže rođenjem djeteta jer nekad nisam sposobna ni o sebi samostalno brinuti.
Što bi voljela da okolina radi drugačije: partneri, prijatelji, kolege, obitelj?
Voljela bi da ljudi oko nas prije svega slušaju i vjeruju kada kažemo da nešto ne možemo ili da nas nešto boli. Ne mislim da oni trebaju imati rješenje niti savjet nego je samo dovoljno biti prisutan i pokazati razumijevanje. Endometrioza je bolest koja ima dobre i loše dane kroz promjene raspoloženja ili ljestvicu nemoći, ali najveća pomoć je kad nas okolina prihvaća takve kakvi jesmo u trenutku. Partnerima bih poručila: Nemoj biti moj spasitelj, budi moja luka. Ne trebam da mi rješavaš bol, jer ni ja to ne mogu. Trebam da me zagrliš i kažeš: Ovo je sranje, ali tu sam..
Prijateljima bih poručila: Ostani i kad otkažem planove peti put zaredom. Nastavi me pozivati. Znam da sam nepouzdana, ali vjeruj mi, nitko na svijetu ne želi više od mene da se pojavim. Ne govori mi: ‘Baš mi je žao što si opet bolesna’, jer me to podsjeća na ono što mi je bolest oduzela. Reci mi radije: ‘Nema veze što nisi došla, pijem kavu i mislim na tebe’. Tvoj trud da me uključiš, čak i kad znaš da neću doći, moj je lijek protiv izolacije.
Prije svega želim reći da ja zaista na poslu imam veliko razumijevanje i podršku od strane moje šefice, a i kolega. Kolegama i poslodavcima bih poručila da prestanu učinkovitost mjeriti prisutnošću u uredu. Oboljele žene kao i njihovo tijelo ponekad vode rat bez pristanka zato je važna fleksibilnost, a rezultati sigurno neće izostati. Obitelji, a posebno mojoj majci hvala do neba jer je kroz sve ove godine bila ovdje kada je bilo najteže i kada nisam imala snagu koja mi je bila potrebna. Podrška obitelji je jako važna jer oni najviše prolaze ovaj put sa mnom tako da nitko od nas u nekom trenutku nije znao drugačije, zajedno smo učili i borili se za svaki pomak u dobivanju informacija ili adekvatnog liječenja.
I svima, apsolutno svima, poručila bih ovo: Nije potrebno sažaljenje, nego vaše razumijevanje. Sažaljenje me čini žrtvom, a ja sam ratnik. Razumijevanje me čini dijelom društva što ti ova bolest nekad i oduzme, a nekad je zagrljaj bolji od bilo kakvog savjeta ili pitanja jer na kraju krajeva, najveći dar koji mi možete dati nije rješenje jer toga često nema, već je to vaša prisutnost usred moje oluje. Ja sam zaista sve ovo i pronašla u nekolicini ljudi koja je bezuvjetno zajedno sa mnom na ovom putu tako da sam u suštini veliki sretnik.
Što je tvoja poruka ženama koje sumnjaju u sebe jer su im rekli “to je samo menstruacija”?
Svim djevojčicama, djevojkama i ženama koje sumnjaju i dalje u sebe poručila bi da vjeruju svome tijelu jer bol koja remeti život nije nešto što moraš prihvatiti kao normalno jer nije normalno normalizirati bol! Godinama sam se pokušavala uvjeriti da je to nešto što moram preživljavati iznova iz mjeseca u mjesec , a danas znam da je slušanje svog tijela i traženje stručne pomoći u svim segmentima je zapravo prvi korak prema tome da dobiješ pomoć kakvu zaslužuješ.
Ginekološke bolesti još uvijek su često obavijene tišinom i sramom, kao da su nešto o čemu se ne govori, a upravo ta tišina stvara osjećaj usamljenosti. Nijedna žena ne bi trebala osjećati sram zato što ima ginekološku bolest, zato što se bori s neplodnošću ili zato što ponekad zbog bolova ne može ustati iz kreveta. To nisu slabosti već realnosti s kojima se mnoge žene suočavaju.
Kada počnemo otvoreno razgovarati o tim iskustvima, rušimo tabu i stvaramo prostor razumijevanja, a možda upravo moja priča sada nekoj djevojci pomogne da shvati da nije sama i da njezina bol zaslužuje ozbiljno shvaćanje, a na taj način sve ovo što sam prošla dobiva smisao… Nazovi nas slobodno u Udrugu ‘Ja sam 1 od 10’ koja ulaže ogroman trud kako bi endometrioza postala vidljiva. Ne samo u ožujku, koji je mjesec podizanja svijesti o endometriozi, nego tijekom cijele godine najčešće kroz edukacije, javne inicijative, podršku ženama i kontinuirano zagovaranje promjena.
Ta udruga za mene nije samo organizacija. Ona je zajednica žena koje razumiju bez riječi, koje kroz svakodnevnu podršku i ljubav prema onome za što je osnovana, daje snagu onima koje su tek na početku puta i onima koje su već prošle operacije, terapije i godine čekanja dijagnoze.
U Hrvatskoj u kojoj se o endometriozi još uvijek premalo govori, udruga ‘Ja sam 1 od 10’ postala je glas tisuća žena. Vidljivost nije luksuz već je prvi korak prema promjeni. Na kraju želim reći da sam ja godina na endometriozu gledala kao na svog najvećeg neprijatelja koji mi je oduzelo mnogo toga i natjerao me da prođem kroz grozna iskustva za koje nikad nisam ni sanjala da su moguća.
Danas shvaćam da endometrioza nije samo moja bolest koja me obilježila i koja mi je uzela život dostojan življenja, već je moja najveća učiteljica koja me naučila mnogo o snazi, borbi, strpljenju i zahvalnosti. Naučila me da slušam svoje tijelo, da postavljam granice i da cijenim svaki trenutak koji je bez boli, onaj savršeni trenutak koji želim zamrznuti za cijeli život.
Obilježavanje 1. ožujka tek je početak mjeseca posvećenog podizanju svijesti. U sklopu aktivnosti, 28. ožujka na zagrebačkom Cvjetnom trgu održat će se javnozdravstvena akcija s ciljem informiranja građana o samoj bolesti te o njenim simptomima i važnosti ranog prepoznavanja bolesti.
Rad udruge moguće je podržati donacijom:
Ja sam 1 od 10 – Udruga žena oboljelih od endometrioze
HR-10000 Zagreb
www.jasam1od10.hr
OIB: 14886696910
IBAN: HR0923600001103010003
Zagrebačka banka d.d. (SWIFT: ZABAHR2x)
Zajedno možemo skratiti put od boli do dijagnoze.
Foto: privatna arhiva, Ja sam 1 od 10 – Udruga žena oboljelih od endometrioze
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Život u dijagnostičkom limbu: “Najgore nije bol. Najgore je kad ti nitko ne vjeruje”