Kad se život promijeni u jednom trenu, postoje dvije opcije – prepustiti se ili izrasti iz boli. Daliborka Carević Devernay, magistra kriminalistike, taekwondo trenerica, PR managerica u dječjem vrtiću, spisateljica i autorica knjige Srce zvjerke, odabrala je ono drugo.
U svojoj sedmoj knjizi, Daliborka piše o iskustvu borbe s rakom dojke, otvoreno, iskreno, ali i s neobičnom lakoćom koja nadahnjuje. Ova knjiga nije samo svjedočanstvo bolesti, nego i oda životu, vjeri i ljubavi. Uoči predstavljanja knjige, s autoricom Daliborkom Carević Devernay razgovarali smo za Slowliving.hr o njenom putu, iskustvu i poruci koju “Srce zvjerke” donosi svim ženama, o hrabrosti, ranjivosti i snazi da se živi punim srcem, unatoč svemu.
“Srce zvjerke” nosi snažan i gotovo prkosan naslov. Kako je nastala ta metafora i kada ste prvi put osjetili da je u vama “srce zvjerke”?
Oduvijek znam da je u meni “srce zvjerke”, ono srce kojemu opcija nikada nije bila odustajanje, pa i u trenucima kada su “karte s kojima sam igrala”, bile sve drugo, samo ne pobjedničke. Rođena sam da svjedočim hrabrost i strpljivost u odnosu na postavljeni cilj. U knjizi sam progovorila hrabro i bez cenzure, ponosna što me “srce zvjerke gurnulo u vatru”, po ne znam koji put, opet…(smijeh). Ova knjiga slavi odlučnost, hrabrost, slobodu, vjeru i ljubav, podsjeća na sve ono što nam je dano i što mi tek tako uzimamo “zdravo za gotovo”. Ona također poziva na oprost, kao najveći poklon sebi.
Rođena sam da svjedočim hrabrost i strpljivost u odnosu na postavljeni cilj.
Možete li se prisjetiti dana kad ste saznali dijagnozu? Što vam je prvo prošlo kroz misli?
Sjećam se prvog nalaza mamografije koji “na prvu” nije upućivao na ništa ozbiljno, jer je “probir” bio 3, što ne zahtjeva hitno javljanje/intervenciju. Ipak, ja sam osjetila da mi tijelo ozbiljno govori/treperi, a ja i dalje ne slušam, barem do tog trenutka nikada nisam slušala i uvijek bih išla “preko granice”. Ubrzo nakon nekoliko pretraga, liječnik me osobno obavijestio o mojoj dijagnozi. Poziv je uslijedio tijekom vožnje. Sjetila sam se molbe kćeri da se ni slučajno ne javljam na taj poziv, ako bude u vožnji, već da se parkiram na prvo ugibalište. To sam i učinila.
Na moje pitanje, nakon njegove šutnje: “Je li malo, srednje ili jako loše?”, odgovorio mi je da je ovo zadnje. Bilo mi je važno čim prije završiti poziv dok su mi se suze slijevale niz lice, a pred očima su mi bili samo njih dvoje, moja djeca, moj cijeli smisao života, Lamia i Maroje. Nastavila sam vožnju, obrisala suze i odradila trening s mojim klijenticama. Nitko ništa nije primijetio ili bar ja mislim da nije.
Što vam je pomoglo da se ne prepustite strahu? Je li to bila obitelj, vjera, unutarnji glas, ili možda pisanje?
Moja vjera i sport su me spasili, to stalno ponavljam. Mi borci, odgojeni u dvorani itekako dobro znamo koliko je “krvi i znoja” potrebno tek za jednu malu pobjedu. Znamo za važnost discipline, ispred motivacije i to je bio onaj ključni moment da se saberem i prisjetim tko sam. Vjera je u moj život došla u najbolje moguće vrijeme i pokazala mi kroz konkretne blagoslove da moja molitva “otvara vrata na koja sam ponizno zakucala”. Ujedno me i naučila da naše vrijeme nije i božje vrijeme. O tome ću posebno svjedočiti. Obitelj je oduvijek bila moj “siguran zaklon”, kao i prijatelji s kojima dijelim dušu, ali ipak, radije sam birala tišinu i moj razgovor s Bogom kroz pisanje.
Mi borci, odgojeni u dvorani itekako dobro znamo koliko je “krvi i znoja” potrebno tek za jednu malu pobjedu. Znamo za važnost discipline, ispred motivacije i to je bio onaj ključni moment da se saberem i prisjetim tko sam.
U knjizi govorite o pobjedi nad bolešću, ali ne samo fizičkoj. Što za vas znači “pobijediti bolest”? Koja bi to bila poruka za čitatelje knjige?
Osvrnula bih se malo više na OPROST I ZAHVALNOST jer ih smatram najvažnijim u kreiranju jednog ispunjenog i sretnog života. Citiram ću moju baku i dati Vam uvid u moju životnu misiju: “Lijepu riječ svakom daj diko ili radije šuti.” Izvježbala sam tu vještinu kroz život i mislim da je jako važno da je što više ljudi usvoji. Izvježbala sam i oprost i zahvalnost i provukla ih kroz sve priče moje knjige. Njihova vrijednost je u autentičnosti i iskustvu, svemu onome što nas boli, a tu bol potiskujemo. O sramu ću posebno pisati nekom novom prilikom.
Mnoge žene se boje suočiti s takvom dijagnozom. Što biste im poručili, iz perspektive nekoga tko je prošao kroz taj proces?
U redu je osjetiti strah, svaku emociju trebamo prihvatiti, proraditi je i nastaviti dalje, ne očekujući da će nas netko šlepati. Uvijek najvažniji posao u našem životu moramo odraditi sami.
U više navrata spominjete koliko su vam suprug i djeca bili oslonac. Kako se obitelj nosi s bolešću i što bi svatko tko ima voljenu osobu u toj situaciji trebao znati?
Uvijek navodim važnost obitelji kao temelja i “sigurne zone”. Ja sam od početka odlučila biti iskrena sa svima. Koliko god ovo banalno zvučalo, ali često je obitelji, posebno djeci i roditeljima teže, nego onome koji stvarno boluje. I meni je uglavnom bilo teže zbog njihove zabrinutosti, nego zbog moje bolesti. S bakom jedino nisam bila iskrena jer sam uzela u obzir njenih 95 godina i veliku privrženost koju prema meni osjeća. Znam da je osjećala da nešto nije u redu, ali ja bih svaki njenu konstataciju o npr. velikoj mršavosti odmah demantirala. Baka mi je posebna i kako važna.
Koliko god ovo banalno zvučalo, ali često je obitelji, posebno djeci i roditeljima teže, nego onome koji stvarno boluje.
Kako su vas ljudi iz vaše zajednice, prijatelji, kolege, čitatelji, podržavali kroz to razdoblje?
Jako dobro znam da ljudi uglavnom u toj situaciji ne znaju što reći, niti što učiniti. Cijenila sam namjeru svakoga. Ipak, “iskristalizirali” su se moji ljudi i oni jako dobro znaju koji su. Poželjela sam “početak puta” započeti u Međugorju, a suprug je organizirao put u svega nekoliko dana. U Međugorju je sve počelo imati smisla. Podrška kolega nije izostala, a s obzirom da sam do dijagnoze radila na posebno izazovnom često i stresom radnom mjestu, povratak na isto nije bila opcija.
Temeljem moje sposobnosti, posebno kreativnosti, kako mi je na posebno emotivan način sama rekla, Osnivačica dječjeg vrtića Didi, zaposlila me na novo radno mjesto, PR managera (odnosi s javnošću), a tim plemenitim činom bi trebala postati uzor svim drugim poslodavcima u njihovoj osjetljivosti na potrebite.
Što vas je najviše dirnulo u reakcijama žena koje su vam se javljale nakon što ste podijelili svoju priču?
Želja mi je bila svaku od njih ohrabriti i unijeti radost u njihove živote, upravo onako kako sam ja nastojala živjeti, ali ubrzo sam shvatila da sam izdvojeni i rjeđi slučaj u svojem entuzijazmu i razmišljanjima kako mi je bolest došla kao blagoslov i da ništa ne bih mijenjala. Trudila sam se potaknuti ih na odvajanje “kvalitetnog vremena za sebe”, odmak, tišinu, ali prvenstveno i na vjeru. I dan danas me posebno dirnu njihova tužna lica i različite birokratske prepreke sa kojima se svi susrećemo. To je već druga tema, a zove se “sustav”.
Kroz svoje knjige, ali i javni angažman, često ističete važnost suosjećanja i socijalne osjetljivosti. Što ste naučili o ženama, društvu i podršci kroz ovo iskustvo?
Kroz ovo iskustvo, ali i puno prije shvatila sam da od ljudi ne mogu očekivati, ono što sam ja njima spremna dati. Provodim vrijeme s ljudima uz koje mogu rasti ili radije biram mir, tišinu i samoću.
Od ljudi ne mogu očekivati, ono što sam ja njima spremna dati.
Kako se promijenio vaš pogled na život nakon svega i kako danas izgleda vaš “svakodnevni mir”?
Disciplinirano krećem u dan, bez žurbe. Navijem si budilicu 30ak minuta ranije nego što se trebam ustati, kako bih dan započela s vježbama disanja koje sam naučila na Institutu za tumore, molitvom i zahvalom. Tako i završavam dan. Izbjegavam ljude i situacije koje bi mi mogle donijeti potencijalni nemir, radim posao koji volim i volim ljude koji moj život čine ljepšim. Ne žurim, stanem kada osjetim da trebam stati i radije šutim nego da vodim besmislene razgovore. Grlim svakoga s kim se susretnem, ljudi oko mene su već navikli na to.(smijeh).
I za kraj, ako bi čitatelj nakon “Srca zvjerke” trebao zapamtiti samo jednu poruku, koja bi to bila?
Neka vam je svima toplina doma i život po djelima ljubavi. Rastite. A meni neka je moje srce zvjerke. I njima, neka je od mene, da im bude lakše, da ne zaborave da imaju snagu koja će ih izvući kad zagusti, koja će im pomoći da osjete nadmoć plemenitošću. Srce zvjerke je privilegija života i dar od Boga.
Who you are becoming is more important than who you’ve been…
Želim živjeti zbog njih.
Promocija knjige 30. listopada u 18 sati
Promocija knjige “Srce zvjerke” i svjedočanstvo autorice Daliborke Carević Devernay održat će se 30. listopada u 18 sati u Ilirskoj dvorani Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu, knjige koja osnažuje žene, njihove obitelji i sve koji ih vole u borbi s rakom dojke.
“Srce zvjerke” nije priča o bolesti, već o životu, o hrabrosti, ranjivosti i snazi koja se rađa u najtežim trenucima. Namijenjena je ženama koje prolaze kroz slična iskustva, njihovim obiteljima i svima koji žele razumjeti što znači boriti se – iznutra i izvana. “Srce zvjerke” razbija šutnju, donosi autentičan glas iznutra i postaje saveznik u najtežim trenucima.
Gradska knjižnica „Ivan Goran Kovačić
“Gradska knjižnica „Ivan Goran Kovačić” najstarija je ustanova u kulturi grada Karlovca, sljednica „Ilirskoga čitanja društva” osnovanog 1. ožujka 1838. godine. Knjižnica obavlja matičnu djelatnost za narodne i školske knjižnice Karlovačke županije od 1961. godine. Ulogu Središnje knjižnice Slovenaca u Republici Hrvatskoj dobiva 1993. godine. Zbirke i usluge knjižnice namijenjene svim kategorijama korisnika. Službe se zasnivaju na jednakosti pristupa svima, bez obzira na rasu, spol, vjeru, nacionalnost, jezik, društveni položaj te dobnu skupinu.
Za korisnike koji se ne mogu služiti redovnim uslugama (bolesnike, zatvorenike, osobe s teškoćama) knjižnica obavlja prilagodbu prostora i pristupačnost u događanjima. Karlovačka knjižnica je Inkluzivna u pravom smislu te riječi te od 2017. godine aktivno sudjeluje u Nacionalnoj kampanji „I ja želim čitati”.
Stoga ne čudi da je u listopadu koji je mjesec borbe protiv raka dojke, turneja promocija knjige ‘Srce zvjerke’ autorice Daliborke Carević Devernay započela u Karlovcu. Promocija je 30. listopada u 18 sati u Ilirskoj dvorani knjižnice”
Foto: Privatna arhiva
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Pet regenerativnih jesenskih rituala za žene za spontano usporavanje kako bi sačuvale energiju za zimu