Predstava „Mater Noster”, prema tekstu Lucije Klarić, u režiji Borisa Kovačevića, oduševila je zagrebačku publiku i odmah postala nova kazališna senzacija. U produkciji Kazališta KNAP, ova duhovita, emotivna i brutalno iskrena komedija istražuje sve nijanse odnosa između majki i kćeri, onih neizrečenih riječi, sitnih borbi, ali i duboke, tihe ljubavi koja preživljava sve.
Publika je već na premijeri nagradila predstavu dugotrajnim ovacijama, a oduševljenje nisu krili ni poznati uzvanici, među njima Miro Gavran, Igor Barberić, Uršula Tolj, Duška Stepanov, Ena Rajić, Zoran Vakula i Marija Kolb.
Glumice Tea Šimić i Katarina Arbanas de Romero majstorski su iznijele tekst koji s lakoćom spaja humor i tugu, svakodnevicu i simboliku, trivijalnost i duboku emocionalnost.
Povodom uspjeha predstave razgovarali smo s autoricom Lucijom Klarić, čiji rukopis sve više prepoznajemo po hrabrosti, duhovitosti i toplini koja ostaje dugo nakon što se svjetla pozornice ugase.
Kako je nastala ideja za “Mater Noster”? Je li postojao neki konkretan trenutak ili razgovor koji vas je potaknuo da napišete ovu priču o majkama i kćerima?
Odgovor na ovo pitanje nije toliko romantičan jer je povod pisanja “Mater Noster” bio prvenstveno otvoreni poziv Kazališta KNAP u kojem su tražili dramski tekst za maksimalno dva glumca/ice na temu, između ostalog, intergeneracijskih odnosa i/ili odnosa privatnog i poslovnog, a ja sam se odlučila upravo objediniti ta dva tematska pravca u jednom komadu. Nije bilo teško doskočiti što bi mogao biti centralni problem teksta jer sam se idejom pomanjkanja (priuštivog) prostora za život među mladima bavila u drugim tekstovima, a on se u našem podneblju često “rješava” tako da onda mlade osobe dugo ostaju u istom stambenom prostoru s roditeljima.
Taj manjak mogućnosti emancipacije koji se s jedne strane događa zbog realnih materijalnih problema u društvu, a s druge zbog našeg mentaliteta u kojem roditelji teško “puštaju” svoju djecu, mi je evidentno neki trn u peti koji me može uvijek nažuljati da napišem nešto. Možda bih mogla reći da je to ono nešto moje osobno jer sam za vrijeme fakulteta odlazila dva puta na praksu u Ujedinjeno Kraljevstvo i oduševila se kako “brzo” (uglavnom s osamnaest godina) se ljudi ondje odvajaju od roditelja i osamostaljuju te sam onda, približavajući se završetku studija, dugo bila u panici da je to nešto što si ja čak ni s 24, 25 neću moći priuštiti.
Naravno, moja obitelj kao i mnoge druge hrvatske ne bi imala ništa protiv. Srećom, nije mi se dogodio taj scenarij “do tridesete sa starcima” jer mislim da neporecivo na kvalitetu odnosa koje imamo – sa samima sobom, drugima pa onda i roditeljima utječe to da imamo svoj prostor – doslovno i figurativno. Inače, valjda je najčešće pitanje koje sam dobila koliko je moja majka prisutna u “Mater Noster”.
Čak se i moja obitelj šalila da ćemo je morati poslati na poklon nakon predstave, ali onda su se svi začudili kad su shvatili da je ostala u predstavi pošteđena. Tri generacije koje potretiram u “Mater Noster” doista su jedan mozaik koji počinje od nekih mojih iskustava, promišljanja, maštanja (uključujući ono kakva ću ja biti majka jednog dana) i osoba koje poznajem – od žena u mojoj obitelji, u mojoj radnoj okolini, majki prijateljica ili djece koju sam čuvala kao studentica do divnih gospođa treće generacije kojima sam vodila dramsku grupu. Svi su sve i nitko nije jedan lik egzaktno jer uvijek nastojim da fikcija i moj stvarni život ipak imaju, koliko je god moguće, jasne granice između sebe.
U vremenu kada sve mjerimo produktivnošću, vaša predstava vraća fokus na emocionalni rad koji obitelj nosi. Mislite li da smo zaboravili cijeniti tišinu, male trenutke i nesavršenosti koje nas povezuju?
Najkraće moguće rečeno: da. Osobno sam stava da danas empatija postaje najradikalnija stvar koju možemo njegovati i propagirati. Došli smo do točke društvene evolucije u kojoj tražimo izvanjske mehanizme koji će supstituirati naše emocionalno proživljavanje kao što je primjerice umjetna inteligencija. Ujedinjeno Kraljevstvo već ima Ministarstvo usamljenosti koji vidim kao tip birokratizacije i institucionalizacije naših emotivnih aparata kojima sve manje imamo vremena baviti se. Na žalost, mi smo uglavnom topovsko meso za kapitalistički stroj za mljevenje ljudi i njega nesavršenosti, mali trenuci i tišine ne zanimaju jer ne donose profit. Zanima ih eventualno ako ih reklamiramo, ali jesu li onda te istine i nesavršenosti doista to?
Koliko je pisanje za vas terapijski proces? U kojoj mjeri vas suočava s vlastitim emocijama, a u kojoj postaje način da ih razumijete i otpustite?
Kao mlađa, kad se pisanjem nisam bila profesionalno, ono je za mene u svakom smislu bilo terapijsko jer je bio način da procesuiram svijet oko sebe koji je za mene nerijetko bio težak. Sad bih rekla da sam terapijske procese premjestila u druge aktivnosti, a da pisanje doživljavam kao najizazovniji i najzaigraniji zanat kojim se čovjek može baviti.
Više me sad u pisanju vodi neka znatiželja, ljubav prema jeziku i u krajnjoj liniji, koliko god bilo otrcano, vjera u priču kao temeljni način našeg izražavanja i dijeljenja. Imam osjećaj da kad bi svaki moj rad bio ujedno i moja terapija, da bih se ironično zatvorila u neki nezdravi krug sama sa sobom gdje bih tražila životni problem, samo da bi mogla pisati.
Majke i kćeri često imaju neraščišćene emocije koje se ne mogu uvijek izreći riječima. Kako ste uspjeli pretočiti te neizgovorene slojeve u dijalog i dramske situacije?
Možda zato što sam oduvijek mogla puno pričati. Tako mi je barem mama rekla. Šalu na stranu, mislim da ja imam neki otpor prema mnogobrojnosti tišina na sceni ili na ekranu jer je toliko lako nagomilavati tišine i reći da smo time izgradili neku emocionalnu težinu u priči. Tišina je nužna, ali ona može biti jedino snažna ako smo oko nje nešto stvorili – prije, poslije ili okolo. Jedna dramatičarka koju jako cijenim jednom je rekla da imamo likove u drami da bi mogli biti vokalni: na njima nije da šute, na njima je da o svojim emocijama govore, vrište i raspravljaju.
Vjerojatno zato jer mi toliko puta u životu u trenutku ne znamo što bismo rekli i ne uspijevamo pronaći prave riječi pa poslije vrtimo film “da sam barem ovako ili onako”. Možda mi se zato ne čini teško pisati dijalog – jer sam toliko puta zamišljala životne scenarije u kojima sam nešto trebala reći, a nisam.
Kakva je za vas bila suradnja s redateljem Borisom Kovačevićem? Je li “Mater Noster” na pozornici ispao onako kako ste ga zamišljali?
Moram priznati da je suradnja bila prilično bezbolna jer mi je Boris Kovačević poklonio ono povjerenje koje često redatelji nisu spremni dati autorima, a to je da previše ne interveniraju u njihove tekstove i da im se u konačnici prepuste. Kad sam poslala prvu verziju Borisu, bila sam spremna da ću dobiti niz komentara, opaski, pisanih molbi i zahtjeva, ali dobila sam isključivo komplimente i zeleno svjetlo.
Pripremala sam se da će se stvar promijeniti dolaskom na probe, da ne može biti tako jednostavno jer nikad nije, ali čudo se ipak dogodilo i sve je nastavilo kliziti glatko. Intervencije su bile minimalne i doista u svrhu toga da tekst bude pitkiji glumicama i na kraju, publici. Ne mogu reći da sam imala neku egzaktnu zamisao kako je trebao izgledati u kazalištu, ali sam bila sretna da je Boris odabrao baš Teu Šimić i Katarinu Arbanas de Romero. One su talentirane, izvrsne profesionalke za koje sam znala da će prisvojiti ono što tekst nudi, to dodatno obogatiti i junački se izboriti s izrazito brzom dinamikom koju on ima.
U današnjem užurbanom svijetu često zaboravljamo koliko su obiteljski odnosi temelj našeg identiteta. Mislite li da kazalište može biti prostor pomirenja i svojevrsna terapija za odnose koje ne znamo sami iscijeliti?
Voljela bih vjerovati da je tako. Voljela bih vjerovati da umjetnost generalno ima tu moć reparacije i poticanja na dijalog. Ne mislim da je kazalište toliko čarobno da samim odlaskom nešto zaliječimo i izađemo kao druge, bolje osobe – to bi bilo prilično naivno, ali želim vjerovati da može nakrhnuti neke zidove koje smo sagradili, biti prvi kotačić u pokretanju promjene, iskra koja će rasplamsati razgovor.
Tješim se time da sam osobno emotivno povezana s nekim fikcionalnim osobama jednako intenzivno kao i s nekim stvarnima i da dan danas, najintenzivnija iskustva još uvijek mogu doživjeti upravo u kazalištu. Obzirom da mislim da nikad u svojim osjećanjima nismo sami, vjerujem da nas još ima takvih ili onih koji će takvi postati.
Vaši tekstovi često istražuju teme generacijskih razlika, obiteljskih odnosa, rodnog identiteta i društvenih promjena. Što vas je usmjerilo prema takvom načinu pisanja – je li to osobna potreba da razumijete svijet oko sebe ili želja da kroz umjetnost pokrenete društveni dijalog?
Za mene su intimni odnosi neodvojivi od socijalne i političke stvarnosti koju živimo i ono što mene posebno interesira je potraga za kauzalnostima koje premošćuju taj prostor od osobnog do društvenog. Ako bih birala između dvije opcije koje mi nudite, rekla bih da je za mene uvijek važnija ta želja za poticanjem društvenog dijaloga nego neka moja osobna potreba jer su moje osobne potrebe na kraju dana, nevažne.
Živimo u hiper individualiziranom svijetu u kojem svatko vjeruje da je poseban i čini mi se da smo i previše zaboravili našu društvenu stvarnost i identitet unutar nje – na ramenima kojih divova stojimo i što je sve bilo ili jest da bismo mi bili što jesmo. Zaboravili smo da velike probleme socijalnih nejednakosti ili bilo koji tip krize koji nam se smiješi nećemo riješiti borbom za partikularni interes nego isključivo stvaranjem zajednica i kritične mase koja želi promjenu na bolje, ali za sve.
Jednostavno rečeno: zajedno smo jači. Svakodnevno mantram i samu sebe podsjećam da sam ja kao ja nebitna, samo jedna piko čestica u ovom trenutku ispod zvijezda u beskrajnom svemiru. Može zvučati čudno, ali ta me nevažnost oslobađa i iznova motivira da nešto stvaram jer u tome vidim neki čin dijeljenja. Najviše me veseli kad dobijem komentar da se netko u nečem što pišem prepoznao, a još me više veseli kad tekst kao u kazalištu postaje poligon za različite tipove susreta.
Kad biste mogli poručiti nešto svim ženama koje su se prepoznale u predstavi “Mater Noster” – majkama, kćerima, onima koje još traže svoj mir – što bi to bilo?
Rekla bih im da se ne boje tražiti prostor za sebe, u svakom mogućem smislu. Bojim se da smo i dalje žrtve društva koje nas neprestano pokušava zatvoriti u svakojake kutije – podrezati nam krila, potjerati u kuću, držati ispod sebe, reći nam da nešto ne možemo, da nešto nije za nas, da je bolje da prešutimo i da ne talasamo. Uči nas se da ne trebamo biti hrabre nego poslušne, da trebamo biti što neprimjetnije jer dužnost je dame biti pristojna i umjerena, da smo jednodimenzionalne – ili lijepe i glupe ili pametne i ružne. Mislim da mir pronalazimo onda kad osvojimo taj prostor za sebe – kad ne ovisimo o nikome i kad nitko nema tu moć nad nama da nam govori kakve bismo trebale biti. Drage mame, kćeri – budite svoje na svome i ne umanjujte se za nikoga.
Gdje vi osobno pronalazite svoj mir i balans? Imate li svoj mali “slow” ritual koji vas vraća sebi?
Mislim da toplina i razumijevanja prvenstveno dolaze iz toga što prepoznajem i da sama često zapadam u nemir i disbalans. Na žalost, nisam uvijek tako nježna prema sebi kao prema drugima pa na svojevrstan način dijelim one lekcije koje bih i sama voljela usvojiti. Ono što bih mogla izdvojiti kao svoje male rituale je da se podsjećam na doista jednostavne stvari: da ponekad zastanem i uzmem tri duboka udaha.
Da si priuštim dan u kojem ne radim baš ništa i pojedem zdjelu kokica ako me volja. A možda moj najdraži ritual od svih je razgovor s prijateljima i prijateljicama. Što mi vrijeme više protječe, to sve više cijenim prijateljstva koja imam jer ništa nas, po meni, ne liječi toliko koliko društveni kontakt i da znamo da nismo sami u svojim mukama.
Što biste voljeli da publika ponese sa sobom nakon što se svjetla ugase? Koju emociju, misao ili pitanje želite da odjekne kad izađu iz kazališta?
Voljela bih da svi koji pogledaju predstavu izađu iz kazališta neozbiljniji nego što su ušli. Bojim se da se ponekad i previše ozbiljno doživljavamo pa si zadajemo i nemoguće ciljeve i imamo prevelika očekivanja od samih sebe, a onda i od drugih oko sebe te smo posljedično svime nezadovoljni. Dopustite si da budete vic, prilično je oslobađajuće ako se možete našaliti na svoj račun pa čak i onda kad se nalazite u teškoj situaciji. Završit ću s klišejem, iako ih inače izbjegavam pod svaku cijenu: humor liječi (pa čak i gorke rane).
Foto. PR,, Luka Dubroja
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Ovo su svjetske atrakcije zbog kojih se turisti najviše žale