Na našem nedavnom Blagdanskom Slow Talku Anja Alavanja bila je gošća koja je publiku osvojila lakoćom, humorom i prizemljenim pogledom na život. Dok mnogi prosinac doživljavaju kao izvor stresa, Anja mu se, kako sama kaže, prepušta s veseljem. U razgovoru za Slowliving otkriva kako izgleda njezin svakodnevni tempo između televizije i produkcije, zašto se ne boji nereda ni nesavršenosti, kako puni baterije i zašto vjeruje da je najveći luksuz danas – biti nježan prema sebi.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Na Slow Talku na našem Blagdanskom eventu rekli ste da zapravo volite božićnu gužvu i da joj se prepuštate. U svijetu u kojem svi traže „bijeg od stresa“, odakle dolazi ta vaša lakoća i pozitivan odnos prema ovom intenzivnom razdoblju godine?
Živim dosta intenzivno i tijekom ostatka godine, pa to prosinačko ludilo zapravo ni ne primjećujem. Kod mene ono nije pretjerano naglašeno, ali sviđa mi se što je začinjeno s više druženja. Htjeli mi to ili ne, razni eventi, događanja i domjenci se održavaju, i mislim da je upravo u tome čar svakog prosinca – u susretima i druženju.
Vidimo ljude koje dugo nismo vidjeli, razmijenimo koju rečenicu više s onima s kojima možda inače ne bismo, i nekako smo svi više okrenuti obiteljskom zajedništvu. Ja sam vrlo praktična i nemam prevelika očekivanja, ni od sebe, ni od drugih. S vremenom sam shvatila koji je smisao Božića. Da, želimo da nam bude malo čišće nego inače i da imamo bogatiji stol, ali puno mi je važnije da je u domu dobra atmosfera, bez obzira na to imamo li jednu vrstu kolača ili pet.
Iza vas je bogata karijera, uključujući i vođenje vlastite produkcijske kuće. Kako je izgledao vaš dnevni tempo tada, a kako izgleda danas? Što ste kroz godine naučili o vlastitim granicama i energiji?
I dalje, uz angažman na Novoj TV, imam svoju produkcijsku kuću i zapravo sve uspijevam, ponajviše zato što na Novoj TV radim svaki drugi tjedan. Ta kombinacija mi je divna jer produkcija podrazumijeva rad na različitim terenima, s različitim ljudima i temama – posao je uvijek dinamičan i nikad monoton.
Jedan dan imam dva sata posla, drugi dan dvanaest. To klizno, fleksibilno radno vrijeme uvelike mi pomaže u organizaciji, pogotovo jer uglavnom unaprijed znam raspored.
Što se energije tiče, tek sam nedavno, kroz razgovore s drugima, shvatila da je imam jako puno, gotovo neiscrpno. Nadam se samo da me to jednog dana neće „koštati“, iako mislim da je stvar i u tome što stvarno uživam u onome što radim pa ne osjećam težinu.
A što se granica tiče, više bih rekla da sam naučila biti blaža prema sebi. Manje kritična. Ako nešto nisam napravila savršeno, napravila sam dovoljno dobro. Doći će drugi poslovi, nove prilike, a ja ću uvijek dati sve od sebe. Nije lako uskladiti majčinstvo, karijeru i dom, i tu si stvarno ne trebamo dodatno otežavati život.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Sada kada ste ponovno u televizijskom ritmu, kako se osjećate u tom formatu danas? Budi li on u vama novu kreativnu znatiželju ili ga doživljavate drugačije nego ranije?
Rad za In Magazin drugačiji je od produkcijskog rada ili emisija koje sam nekad stvarala od početka do kraja – od najave do realizacije. Ovdje se u jednom dijelu mogu opustiti: dođem na šminku i frizuru, a onda, kad stanem pred kameru, dam sve od sebe – biti šarmantna, energična, zanimljiva, ekspresivna.
To je lijep i lagan posao. Naravno, voljela bih i druge prilike, ali zasad mi je ova kombinacija s vlastitom produkcijom jako dobro sjela. Televiziju danas doživljavam opuštenije. Ipak je iza mene 25 godina rada u ovom ili onom televizijskom obliku, i to se s godinama osjeti.
Uz troje djece, posao i brojne obaveze, djelujete smireno i neopterećeno. Postoje li mali rituali ili navike koji vam pomažu da ostanete prizemljeni, osobito u blagdanskom kaosu?
Moja djeca su ta koja me prizemljuju, bez imalo sumnje. Njih ne zanima tko je na ekranu, tko koliko zarađuje ili što se događa „vani“. Njima trebaju toplina doma, obroci, zagrljaji, razgovori i priče prije spavanja.
Nedavno sam kupila puzzle od tisuću komada i već tjednima stoje na našem stolu za ručanje. Prođem, složim pet do deset minuta, i to mi je jedan od načina opuštanja. Druga stvar je čitanje prije spavanja. To mi je bijeg u neku drugu stvarnost i ne mogu zamisliti život bez toga. To je baš ono vrijeme za mene i uživam u tom trenutku kad svi napokon zaspu, ja se opustim i koliko god mi se oči sklapaju, obavezno moram pročitati par stranica.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Koliko u vašem životu ima prostora za pauze i kratke odmore na svakodnevnoj razini? Ili baterije punite kroz vikend-putovanja i povremene bjegove?
Koliko god živjela ubrzano, svjesna sam koliko je self-care važan. Kad smo mi dobro, dobro su i svi oko nas. Znam sjesti na kauč, podignuti noge, pogledati seriju, čitati, uživati u glazbi u autu… i da, ponekad i besciljno scrollati – iako primijetim da mi to ne odgovara dulje od 10-20 minuta.
Obožavam pilates na reformerima, wellness centre, saune i masaže. I bez imalo grižnje savjesti organiziram vikend-putovanja sa suprugom. Ta kratka putovanja nas potpuno resetiraju – dva dana ponekad djeluju kao dva tjedna.
Blagdani su često i vrijeme refleksije. Što ste ove godine odlučili raditi sporije, nježnije ili s više svjesnosti? I što biste poručili ženama koje osjećaju da „moraju stići sve“?
Nedavno sam čitala izjavu jedne nagrađivane američke producentice koja je rekla da iza svake nagrađene serije stoje roditeljski sastanci na koje nije otišla, priče koje nije ispričala djeci i vrijeme koje nije provela s njima. A iza serija koje nisu bile nagrađene, odnosno serije kojoj se naravno nije toliko predala pa nije bila nagrađena, stoje zagrljaji, zajednički trenuci i vrijeme s djecom.
To je u stvari baš snažna poruka: ne možemo stići sve, i to je normalno. Kad mi netko kaže da ja „stižem sve“, pogledam stan u kojem vlada kaos i pomislim – da, ja stvarno stignem sve, i da, naravno da uvijek nešto pati. Kod mene je to često nered i s tim sam se pomirila.
Znači, ja nikad neću sred dana upaliti neku seriju koja me zanima ili uzeti knjigu ako znam da me čeka primjerice mali wc koji nisam raščistila, email koji nisam poslala, pjesmica koju dijete nije naučilo ili neki veš koji čeka već par dana da se opegla.
Ali, mislim da bismo svi trebali biti nježniji prema sebi. Pogotovo mi žene, koliko mislimo da je taj self-care i uživanje takav luksuz koji će doći na red tek kad je sve drugo odrađeno. Odgajani smo na taj način, pogotovo moja generacija. A to „sve što treba odraditi“ nikad ne završi. Možda je vrijeme da to promijenimo.
Foto: Instagram, Pexels